195 Boris Domagoj BILETIĆ ZAVIČAJ ka i operatika, vojničkim rječnikom rečeno, kad smo već u, makar bivšem, uglavnom vojnome gradu, a danas nije ni to. I strategija je iz istoga vojničkog vokabulara, no ova i ovakva za Pulu – NIJE! Razvojne planove s provedbeno ostvarivim idejama ovdje trebaju sastavljati isključivo Puljani, čak bez sufliranja sa strane, jer mi takvih snaga imamo. Ne trebaju nam „uvozni“ profesionalni sastavljači, plaćenici za „šprance“, nego vrlo dalekovidni ljudi, vizionari sa znanjem, da, ali (nije paradoksalno!) s dometom kratka vida/pogleda kada su KONKRETNI planovi posrijedi. Grad kulture? S dva muzeja koja jako odskaču iz sivila pulske kulturne kaljuže danas? Grad kulture (i znanosti) bez: koncertne dvorane, gradskoga muzeja, muzeja brodogradnje, kazališta u pravome smislu riječi (INK to nipošto nije, ako je ikada i bilo), s umnogome faličnim sveučilištem, Sveučilišnom knjižnicom koja se naočigled raspada, kreativcima koji odlaze, bježe odavde, u pravim gradovima kulture/kulturnim gradovima doma i u inozemstvu stvarajući čak čudesa, jer ondje imaju kontekst i razumijevanje za dobre zamisli, jer se drugdje mogu stvaralački razmahati...? Grad kulture čiji najpoznatiji festivalski znak/„brend“, onaj filmski,„strateški“ ne vode Puljani? Grad kulture (i znanosti) u kojemu nema sjedište regionalni Državni arhiv (makar njegov pulski dio), koji nema svoj istraživački Centar HAZU, već nekakvu vječnu riječku ispostavu,„radnu jedinicu“...? (Usput, nismo kadri imati ni pulskoga komentatora na HRTV-u za prijenose nogometnih utakmica, a kamoli što drugo/ozbiljnije.) Grad kulture koji, u jednoj nazovistrategiji, kako sam tek površno pobrojivši/nabrojivši, ali ipak ovdje pokazao, čini mi se i dokazao:„strateški“ ne računa s jedinim sustavnim i ozbiljnim nakladnikom (već 33 godine) koji mu je preostao, koji je izdao preko 150 relevantnih knjiga, 80-ak svezaka u 115 brojeva jed(i)noga ovdje časopisa za književnost, umjetnost i kulturu, s izdavačem najposjećenijega e-portala (već 5 godina) za književnu kritiku u Hrvatskoj, s jednom od najvažnijih književnih manifestacija u Hrvatskoj (Pulski dani eseja već 21 godinu), gdje je pokrenuta i dodjeljuje se jedna od najvažnijih književnih nagrada (već 17 godina) u državi, ona s imenom „Zvane Črnje“ – to li je grad kulture? U kojemu ni na pojavnoj, javnoj razini nemaju obilježja neki među najznačajnijim sugrađanima intelektualcima, prosvjetnim, kulturnim djelatnicima i umjetnicima, ne samo i ne nužno isključivo piscima – to li je grad kulture? Ne ću biti samo retoričan: o ovoj strategiji prije pomnjivije raščlambe mislio sam da možda ima nekog smisla i da za nju ima slabašne nade. Sada sam siguran da je nema i sretan sam što u svemu tome nisam sudjelovao niti hoću, sve i kad bih poželio. Svim optimistima sretno, a skeptičnima, koji čašu poput mene češće drže polupraznom, skromno poručujem: sumnja je i u ovome slučaju dokaz da još ima neke nade. Kada i ova„strategija“ samu sebe dokine, što doista ne želim (neka mu je, kome je draga i prihvatljiva), ali je dokinuće neminovno – jednako kao što je, uzmimo vrlo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=