191 Josip ŠIKLIĆ ZAVIČAJ po drugi put u Motovun, star gradić opasan zidinama na vrhuncu osamljenog brijega. Popevši se na brijeg, začudio se kad je ugledao puno čeljadi pred crkvom sv. Stjepana. Očevi, majke i sestre dopratili su sinove i braću na rekrutiranje u Motovun. Kada je novačenje u Gradskoj palači završilo, uzeše u vojnike malne same seljake, na četiri godine, došlo je do svađe i gužve između seljaka i građana na željezničkoj postaji. Građani su pobjegli u grad, a jedan krakati mršavi dugonja, Jože, poveo je novake na grad naoružane štapovima, motkama, kamenjem. Očekivali su otpor građana, ulične borbe, ali ih je Motovun dočekao pust i šutljiv kao groblje. Ni psa na ulici. Seljaci su se začudili strahu građana, zatim udarili u pjesmu, lupali štapovima o vrata, izazivali građane na megdan. A zatim, na zvižduk vlaka sve potrča niz brdo. Sutradan su se građani hvalili kako su svojim mudrim držanjem spriječili krvoproliće; seljaci su shvatili njihov strah i počeli mijenjati svoje pokorno držanje, ali je glavni dobitnik bio pjesnik, koji je u toj neostvarenoj bitci sagledao lik svoga diva-kmeta Veloga Jožu. Doskorah vidjeh da sam baš u Motovunu našao što sam tražio. Lik kmeta-orijaša Velog Jože stvori se najedamput – gotov i čitav – pred mojim očima... Ugledah ga pomaknuta u prošlost, u dane kada su njegovi gospodari bili još jači, on još slabiji, al je prva iskra samosvijesti već vrcala iz njega. Uza sve ono što bijah vidio po Istri i doživio u Motovunu, ja sam sada osjećao da Velog Jože – buntovnika i bjegunca – ipak ima, a njegov dan – ma i polagano – da ipak sviće.9 Motovunske zidine, patuljasti građani, lukavi kamerlengo, napuhani vitezovi Odo i Braccioduro, silni ban Dragonja i galiot Ilija, gorostasi kmetovi, veliki u radu, jadni u gramženju za zemljom, ispunili su simboličku priču o divu kmetu. Nazorova pripovijetka sa Šantelovim ilustracijama prvi je put kao posebna knjiga objavljena u Ljubljani prije 115. godina (1908.), u nakladi Matice slovenske, kao treći svezak Hrvatske knjižnice, s posebnim uvodnikom posvećenim Istri i slovniškim navodilom u prilogu. Više manjih i cjelostraničnih slika i inicijala (ukupno 28 ilustracija) u secesijskom duhu, s naglašenom linijom, dekorativnim elementima i stilizacijama prate napeto literarno događanje. Svojim likovnim predodžbama Velog Jože u alegorijskim i nadrealnim prizorima Šantel je simbolično izrazio istarskoga seljaka i svu njegovu prošlost. Tekst pripovijetke i ilustracije koje ga prate vrlo se dobro nadopunjavaju, zapravo Šantel je prizore koje je odabrao iz najpoznatije istarske priče ilustrirao u skladu s tekstom.10 9 Vladimir Nazor, Istarski bolovi, Zagreb, 1930., str. 8-12. 10 V. tekst Josipa Šiklića,„Saša Šantel – prvi ilustrator Nazorova ‘Velog Jože’“, Nova Istra, br. 2, Pula, 2023., str. 108-116. (Op. ur.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=