190 ZAVIČAJ Josip ŠIKLIĆ i bratu, te je vodila domaćinstvo. Ona je možda bila uzrokom ili izlikom što snaha nije ušla u pjesnikov dom. Gradu Pazinu Nazor se „odužio“ trima sonetima Pazin objavljenima u časopisu Jadran (Trst, 23. siječnja 1904.). U njima je izražen njegov pogled okrenut prošlosti, s vapajem kmetova u Kaštelu nad Jamom, i budućnosti (Danju se veljem nadam i radujem) i opijenost noćnom prirodom i mirom: Mirišu lipe. Srebrn – mjesečine / žice se tanke vuku kroza granje. / Sva varoš sja sred ponoćne tišine / ko začarani grad istočne sanje. / Spokojni mire, čarobno mrtvilo! (Noć u Pazinu). Nazor je u Pazinu vidio središte buduće slobodne, narodne Istre. U Pazinu je napisao ili pripremio četiri svoja djela: ciklus soneta Istarski gradovi (kasnije proširen u Hrvatske gradove), balade Krvava košulja i povijesni roman Krvavi dani nastali su u pazinskom razdoblju (1903. – 1906.), a značajni su zbog novoga pjesnikova stava prema realnosti. Naime, Nazoru se tek u Istri seljak nametnuo kao narod,„predmet“ dostojan književnog oblikovanja. Knjigu o kraljevima hrvatskijem Nazor je objavio u Zadru 1904., vjerojatno za školskih praznika, dakle dok je bio na službi u Pazinu. Nazor u Istri nije ulazio u dnevnu političku borbu, ali je osjetio Istru i njene probleme, tako da su ga često smatrali rođenim Istraninom, čak i takvi kritičari kao Anton Gustav Matoš i književnik i publicist Vladimir Lunaček. Poemu Krvava košulja – Uspomene iz doline Raše (Pula, 1905.) napisao je nakon jednoga putovanja tom dolinom od Lupoglava do Labina. Iz iste doline i iz istoga domoljubnog duha nastao je narodno-prosvjetiteljski roman Krvavi dani obavljen 1908. – istarsko Zlatarevo zlato i Seljačka buna ujedno, ali romantičnije8. Pravi glas hrvatskoga istarskog sela i seljaka Nazor je uspio izraziti u svome koparskom razdoblju. Nazor je zauvijek napustio Pazin prije početka nove školske 1906./07. godine i preselio se u Kopar, gdje se začela ideja o Velom Joži. U koparskoj Učiteljskoj školi Nazor se susreo sa slikarom i glazbenikom Aleksandrom Sašom Šantelom. Zajedno su radili samo godinu dana, jer je Šantel u rujnu 1907. premješten u pazinsku Gimnaziju. Obojica zadojeni mišlju o potrebi nacionalnoga buđenja slavenskoga, hrvatskog i slovenskog, naroda, vjekovima potiskivanog od njemačkih i talijanskih zavojevača, a privučeni prirodnim ljepotama Istre i njenih gradova, ubrzo su se zbližili. Motovun je bio Nazorova čežnja zbog stare Motovunske šume. Onamo je rado odlazio na izlet Parenzanom (uskotračnom željezničkom prugom od Trsta do Poreča izgrađenom 1902.). Na proljeće 1907. g. Nazor u predgovoru proze za mladež Istarski bolovi piše da se jednoga prazničnog jutra o uskršnjim praznicima odvezao 8 Mirko Žeželj, Tragom pjesnika Vladimira Nazora, Stvarnost, Zagreb, 1973., str. 153.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=