189 Josip ŠIKLIĆ ZAVIČAJ nike za recitiranje pjesama na školskim priredbama. Strpljivo je ispravljao izgovor učenikā, ali je znao i planuti na njihovo mehaničko izgovaranje. U kući u kojoj je stanovao pod njihovim stanom bila je dvorana za nedjeljne pučke plesove kada su gunjci s violinom, bajsom i klarinetom uveseljavali i razigravali djevojke i momke iz grada, ali još više sa sela5. Malo je vjerojatno da im se Nazor ikada pridružio. Da mu financijsko stanje očito nije bilo loše, razabire se po tome što se osim redovitih šetnja po bližoj okolici i vožnjā u Poreč s dr. Dinkom Trinajstićem, političarom i pravnikom, hrvatskim zastupnikom u porečkome Saboru, vozio i unajmljenim landauerom (kočija) posjećujući stare gradove. Tugomil Ujčić, nekadašnji učenik Pazinske gimnazije, u knjizi Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice, navodi da je 1904. vozio i jednu lijepu, visoku, plavokosu ženu, suprugu vrlo istaknutog pazinskog intelektualca, a s njom je često šetao i rado plesao valcer u Hrvatskoj čitaonici, koja je bila smještena u kući bivšega općinskog načelnika, trgovca Antuna Bertoše (nedaleko od današnje pazinske gradske vijećnice), dok 1905. nije izgrađen Narodni dom (u današnjoj Ulici 25. rujna). Kastavski profesor Ante Rubeša kao Nazorovu pazinsku ljubav spominje Blandinu, suprugu Čeha Josipa Šebeste, omiljenoga pazinskog liječnika, koji je u zgradi na sadašnjemu Trgu male funtane imao ljekarnu K sv. Ćirilu i Metodu. Na katu iznad ljekarne nalazio se stan obitelji dr. Šebeste. U ljekarni se odvijao dio kulturnoga života Pazina, a u nju je rado navraćao i Nazor. Šebesta je, navodno, zbog te veze u jednome praškom hotelu izvršio samoubojstvo. Nazor je tada bio u 29. godini, visok, bujne crne kose, slobodan, poznat pjesnik i, kako piše Ujčić, mnogo se je žensko pazinsko oko zaustavljalo na njemu6. Nazor nije htio ili nije mogao sklopiti vlastiti brak te je do kraja života ostao neženja (stari mladić). Nazorov kolega u pazinskoj Gimnaziji prof. Franjo Frankola (svećenik, predavao je vjeronauk), ispričao je Ujčiću kako je jednom, navrativši u Nazorovu momačku sobu, bio iznenađen ugledavši na pisaćem stolu brončanu figuru žene čiji su se nokti na rukama i nogama isticali kao pandže. Na njegovo čuđenje, Nazor mu je, prema priči, odgovorio kako to drži na stolu da ga uvijek podsjeća da se valja čuvati žena, jer imaju pandže kojima te lako zgrabe7. Nazorova sestra Amelija upravo je u Pazinu našla životnu ljubav. Udala se za Antonija Leva, Talijana iz Veloga Lošinja, mladoga profesora na pazinskoj talijanskoj gimnaziji. Stanovali su u Runkovoj kući (danas zgrada Trgovačkoga suda). Najstarija sestra Irma posvetila se njezi 70-godišnjeg bolesnoga oca astmatičara, brizi o majci 5 Tugomil Ujčić, Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice, Pazin, 1969., str. 130. 6 Tugomil Ujčić, str. 130. 7 T. Ujčić, isto, str. 131-132.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=