183 Boris Domagoj BILETIĆ ZAVIČAJ Iborovi dani s nastupima mladih gotovo svih umjetničkih izraza... Bilo je još mnogo drugih aktivnosti. Evo tko je (cijelo uredništvo) svibnja 1980. na pulskom Okružnom sudu osuđen „u ime naroda“ na uvjetne zatvorske kazne i zabranu javnog adjelovanja: danas pokojni Nevenko Petrić (Pietro), Boris Biletić (Bob), pok. Slavko Kalčić (Slave), Miodrag Kalčić (Kina), Josip Ivančić (Pino) i Ivan Pletikos (Đovani). Od službenih „struktura“, strahujući pred „karakteristikama“ i etiketiranjem jedine partije, nitko nije smio stati na stranu istine i slabijih, a od medija ipak se jest usudila najtiražnija i, koliko je to mogla biti, najsmjelija studentska periodika (Tribuna i Radio Študent iz Ljubljane), Studentski list iz Zagreba, Student iz Beograda i još ponetko (npr. književnik Milko Valent). Bez posebna redoslijeda u godištima i abecedi, evo nekoliko imena ljudi koji su započeli stvaralački put u Istarskome borcu: Miroslav Bertoša, Mario Kalčić, Petar Krelja, Miroslav Sinčić, Albino Crnobori, Milan Osmak, Ive Rudan, Krsto Skazlić, Vlado Ribarić, Darko Krušić, Zlata Klapčić, Branislav Bimbašić, Asim Čabaravdić, Boško Obradović, Vesna Girardi Jurkić, Zlata Fabris Knez, Drago Orlić, Branko Sušac, Jelena Lužina, Zoran Ivezić, Zdenka Višković (Vukić), Daniel Načinović, Antun Milovan, Valnea Dučić (Delbianco), Jadranka Ostić, Aldo Monfardin, Valter Smoković... Surađivali su i Renato Percan, Alojz Orel, Martin Bizjak, Heda Gärtner, Predrag Spasojević, Miroslav Mandić Manda itd., itd. Retorički upit: bi li nam kultura bez netom spomenutih imena, bi li nam znanost, prosvjeta i obrazovanje, bi li nam umjetnost..., ne samo ovdašnje, istarske, bile baš to što su i kakve danas jesu bez tih ljudi? I više nego zanimljivost: potkraj vrlo dugoga i plodnog stvaralačkog života u Borcu je čak objavio jedan jedinstveni, veliki Viktor Car Emin. Prema kraju opetovat ću već javno i višeput postavljeno pitanje: Zašto se, primjerice, Katedra za hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ne bi nazvala imenom dr. sc. Ljubice Ivezić, hrabre intelektualke koja nema nijedno obilježje u svome gradu kojemu je toliko dala?! Tko bi se tomu danas usprotivio i kojim argumentima? Zašto se na tome fakultetu i u pulskoj Gimnaziji ne bi postavila makar najskromnija obilježja Profesorici i Klubu/ listu? A toliko se govori o identitetu/identitetima, njegovu/njihovu pomanjkanju, diskontinuitetima,„tapijama“ i slično. Ako već učenici i studenti ondje o svemu rečenom ne mogu znati, znaju li išta o toj strani kulturne tradicije, novije povijesti Pule i ovoga kraja išta o ovdje napisanome njihovi učitelji, profesori, obrazovni uzori...? Znači li im to išta? Možda i bi, kada bi im bilo osviješteno. Ako je časopis kao „medij“, osobito za mlade i mlađe, pretradicionalan, spor i danas možda posve „zastario“, svejedno: ne samo za kulturnu, umjetničku i književnu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=