182 ZAVIČAJ Boris Domagoj BILETIĆ i kritike. U razdoblju 1976-79. Ibor je imao tendenciju prerastanja u ozbiljniji književni i kulturni časopis, tražeći slobodniji duh izražavanja, s vrlo ozbiljnim pristupima kulturi, uvodeći strane književnosti u svoj sadržaj te njegujući istarsku dijalektalnu riječ. Izmicanje političkoj kontroli ujedno je bilo i razlogom njegova ukidanja.“ Upravo „izmicanje političkoj kontroli“ komunističkih vlasti (za razliku od Poleta koji je istodobno izlazio kao tobože slobodno, a zapravo posve režimsko i kontrolirano glasilo – dovoljno je pogledati bilo koju epizodu tragikomične tv-lakirovke Crno-bijeli svijet...) dovelo je do suđenja posljednjem uredništvu Ibora te – ne doslovnoj (proziran oprez komunističkih vlasti), ali zato stvarnoj – zabrani djelovanja, odnosno perfidno do gašenja časopisa i kluba, s ozbiljnim i duljim posljedicama za okrivljene i osuđene. Tadašnje vlasti našle su način pomoću novinarskih aparatčika i režirale sudski proces u svibnju 1980. formalno na temelju privatne tužbe (uvreda i kleveta, vrijeđanje javnoga morala, tendencije strane socijalističkom društvu, anarhičnost... i slične, ovdje tek po sjećanju navedene, podmetnute floskule) i, navodno, zbog objavljivanja metaforički snažne, doduše seksualno eksplicitne (danas bismo bili „celebrityji“, kaže u vezi s ovim nedavno jedan prijatelj iborovac) poeme – protiv nasilja, lažnoga morala i totalitarizma svake vrste, što je posljednje uredništvo ilustriralo prijevodom teksta Molim te, učitelju (Please Master) velikoga Allena Ginsberga (1926. – 1997.; u prilogu je Ginsbergova zahvala uredništvu). No, stvarni su razlozi zabrane bili u, za ono vrijeme, itekako drukčijim od svega dopuštenog, hrabrim, nadasve društveno angažiranim tekstovima o: eksplicitnoj i implicitnoj kritici tzv. samoupravne socijalističke prakse (o čemu se danas pokušava „simpatično“ nazoviznanstveno raspredati kao o „socijalizmu na klupi“), zatim o total(itar)nim institucijama, antipsihijatriji, o studentskoj općesvjetskoj pobuni, revoltu i štrajkovima iz 1968., čiju je 10. godišnjicu Ibor obilježio, jednako kao i sovjetsku okupaciju Čehoslovačke iste te ‘68. itd. Kad je već spomenut junački Polet: u njemu su soc-komomladinci (današnji ocvao, ali ipak još cvijet ili model-uzor dobroga dijela hrvatskoga novinarstva) morali javno („sjevernokorejski“) od slova do slova objaviti presudu našem uredništvu (v. njihovo izdanje od 5. studenoga 1980.). Klub je, osim mladih pisaca, okupljao kazalištarce, likovne umjetnike, glazbenike i drugu kreativnu mladost, a rad je Istarskoga borca izravno povezan čak i s početcima rocka u Puli, s pulskom Eksperimentalnom omladinskom scenom (EOS-om), mladim sineastima oko FKK-a Jelen i kasnije znamenitoga MAFAF-a (Međuklupski autorski festival amaterskog filma, zvanog i „Mala /filmska/ Pula“, čak i „Prljavi film“), prvi je koncert punk-rocka u Puli i Istri (riječki Parafi i pulski Problemi) održan u danas pokojnome rock-klubu Uljaniku u suorganizaciji Ibora koji je odlično surađivao s riječkim Valom, a u to vrijeme zatvorenome Istarskom narodnom kazalištu održani su 1978. i 1979. (priređeni i prije otvorenja milicijski zabranjeni)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=