177 Davor ŠALAT FILOZOFIJA Jasno je, naime, po afektivnosti i retoričnosti teksta, da je autor osobno izrazito zainteresiran za sržna pitanja europske filozofije i književnosti u većemu dijelu 19. i 20. stoljeća. Ta pitanja, dakle, nisu samo „prijelomna“, „obratna“, presudna za cijelu europsku kulturu u smislu sutona zapadne metafizike i potrage za novim načinima mišljenja i pjevanja, već i za samoga autora, njegovo samorazumijevanje i razumijevanje neuralgičnih točaka modernističkoga obrata. A to su točke koje su s filozofijom egzistencije i onom materijalističkom (Kierkegaard, Marx, Nietzsche, Heidegger) posve preusmjerile dominantne načine filozofskoga mišljenja, ali i cijeloga europskog kulturnoga miljea u drugoj polovici 19. i u 20. stoljeću. Tu su, nadalje, i izrazito eruditske, ali i refleksivno prodorne analize Nietzscheova dubinskog utjecaja na, uz Matoša i Krležu, središnju osobnost hrvatske književnosti prve polovice prošloga stoljeća – Tina Ujevića, usto Lučićevo golemo i detaljno poznavanje biografskih, filozofskih, poetskih i„lirozofskih“ Ujevićevih veza s Nietzscheom u smislu oslobađanja od svih oslonaca zapadne tradicije,„prevrednovanja svih vrijednosti“ i, nakon rušenja svih idola, nastojanja da poezija postane svojevrsno „pjanstvo“ duha. Upravo u Ujeviću, čijoj povezanosti s Nietzscheom posvećuje nekoliko najvažnijih eseja u knjizi, autor pokazuje da je on nietzscheanski „sumrak bogova“ u hrvatskoj književnosti izveo radikalnije i od samoga Krleže te da je oslanjanjem na čistu oslobođenost, neizvjesnost i rastvorenost duhovnoga svijeta izveo najtemeljitiju duhovnu pustolovinu hrvatske poezije pa i cijele književnosti. Time Lučićevi eseji postaju fundamentalni i za odnos općeeuropskih i domaćih duhovnih iznašašća, odnos filozofije i poezije, odnosno pjevanja i mišljenja u heideggerovskome smislu. To je autor, primjerice, pregnantno izrazio u sljedećem zaključku:„Stoga ovaj pokušaj (esej!, op. D. Š.), mimo spomenutih primisli, zapravo smjera na neku moguću novu, drugačiju od tradicionalne putanje mišljenja i/ili pjevanja, a koja bi se moguće mogla nazrijeti iz povremenih, ipak fragmentarnih, ali poticajnih doticaja Nietzscheove i Ujevićeve stvari mišljenja/pjevanja, ako takva ‘stvar’ u njihovu slučaju uopće postoji“.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=