173 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA O njegovu književnome stvaralaštvu napisao sam poduži esej naslovljen Kako zazidati prazninu: Apokalipsa-melankolija-arhiv, posvećen velikom srpskome piscu židovskoga podrijetla Filipu Davidu, koji je objavljen u mojoj knjizi Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost (Litteris, Zagreb, 2014.). Sažeto rečeno, u Sebaldovim knjigama na čudesan je način u 21. stoljeću iznova tematizirano ono što je bila refleksivna ostavština ponajprije Waltera Benjamina, od njegove obuzetosti dokumentom svjedočenja do Saturna kao planeta melankolije, koji je najdublje promišljen upravo u njegovu najznačajnijem filozofijskome djelu uopće, a riječ je o Podrijetlu njemačke žalobne igre (Trauerspiel) iz 1928. godine. Ne zaboravimo da Benjamin, baveći se tzv. baroknom dramom njemačke književnosti, dolazi do temeljne postavke o smrti klasične grčke tragedije koju nadomješta upravo pojam melankolije. I do danas ostaje zagonetno zašto nitko zapravo ne problematizira kako je taj direrovski relikt umjetničke vizije budućnosti kao apokalipse ništa drugo negoli učinak melankolične samosvijesti modernosti koja nezadrživo hrli u tehnički napredak bez obzira na to što je njezin ishod u nužnoj estetskoj figuri žalovanja za prošlošću. Utoliko je sve nakon Benjaminove ključne rasprave za modernu estetiku samo nastavak njegovih uvida drugim sredstvima. W. G. Sebald je u tom nastavku nesumnjivo najistančanije, lirski, poetski, suptilno pokazao kako je iskustvo modernosti istodobno psihološki učinak melankolične svijesti i kako je ono što tu svijest još više učvršćuje zapravo nešto jezovito i zastrašujuće, a posrijedi je zaborav događaja genocida nad Drugima, pri čemu je Holokaust najjezovitiji događaj zatiranja Židova, ali ono što mu je prethodilo bilo je sustavno uništenje crnaca krajem 19. stoljeća u Africi i turski genocid nad Armencima u Anadoliji tijekom I. svjetskoga rata. Sve što preostaje ovoj post-historijskoj svijesti nakon kraja modernosti 1945. godine svodi se na post-memoriju u vidu dokumentiranja i arhiviranja prošlosti. Zato u njegovim prozama crno-bijele fotografije iz obiteljskih albuma i faksimili pisama i izjava imaju više od značenja puke iluzije autentičnosti i vjerodostojnosti slike. Sebald je, dakle, unio u suvremenu umjetnost isti onaj melankolični čin dokumentiranja svijeta kao bezdana traume i užitka kao i slikar Anselm Kiefer ili, pak, Gerhard Richter. Taj prolom figurativne fotorealističnosti u svezi s apstraktnom slikom, međutim, donosi uistinu ono što u 21. stoljeću postaje estetski imperativ, da se poslužim Sloterdijkovim pojmom. Što? Ništa drugo negoli ugođaj proživljavanja života kao sinteze prošlosti i muzealiziranja sadašnjosti, jer budućnost više ne postoji kao ono spasonosno, već kao distopijsko i apokaliptično. Otklonimo li jezovitost rata, Holokausta i svih drugih genocida, ono što preostaje toj melankoličnoj samosvijesti svodi se na lutanje izvan velegradova, na pronalaženje artefakata moderne povijesti propadanja, na tragove entropije u zdanjima porušenih i propalih tvornica, odavno napuštenih bunkera, citadela, ili u našem slučaju razrušenih bolnica na rubu grada ili u njegovu središtu, poput Paro-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=