172 „moj“ bližnji, onaj kojemu vjerujem na riječ i kad mislim drukčije od njega, što sam pokazao u knjizi Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina (FMK, Beograd, 2018.). Najteže mi se rastati od biblioteke. Sva su putovanja i svi nomadizmi samo bijeg od ideje vječnosti koju savršeno zrcali ideja biblioteke, nekome javne, nekome kućne, ali ne i privatne. Jer knjige nas štite od izvanjskoga svijeta, od traume života. One su kraljevstvo imaginacije i ona sazvježđa ljepote mišljenja o kojima je kazivao Benjamin nagnut nad smaragdnom svjetiljkom u tmini svojeg pariškoga izgnanstva, dok je pisao svoj testament i Knjigu nedovršenosti kao montažu raskomadanoga svijeta, taj veličajni spomenik Parizu 19. stoljeća – Arkade. Tamo na jednome mjestu kaže, D2A, 4, osvrćući se na djelo Émilea Tardieua L’Ennui (Dosada), da mehanički rad nalikuje Sizifovu radu i zato je napredak u znaku paradoksa. To je bijeg od dosade u prostore javnoga osamljivanja od kavana i butika do tihe svjetlosti biblioteka. Posvetu Benjaminovu liku i djelu valja ispisati kao posvetu iluminacijama. Posljednji trag svjetlosti ovog hipermodernoga svijeta još uvijek leži u svečanoj auri onih knjižnica koje su poput art-decoa ostavljene da ih ne okrzne vihor napretka, jer tehnosfera nije, doduše, smrt knjige, već doba smrtne agonije biblioteka. 7. W. G. Sebald na kraju osmoga poglavlja Saturnovih prstena piše: „No što sam se više približavao ruševinama, to je više nestajala predodžba tajnovitog otoka mrtvih, a pojačavao se dojam ostataka naše vlastite civilizacije, nestale u nekoj budućoj katastrofi. Kao strancu rođenom u budućnosti, koji ne znajući ništa o prirodi našega društva luta među gomilama metalnog otpada i strojeva preostalih iza nas, i za mene je bilo zagonetno kakva su bića tu nekoć živjela i radila te čemu su mogli služiti primitivni sklopovi u unutrašnjosti bunkera, željezne tračnice ispod stropova, kuke na djelomice još opločenim zidovima, tuševi veličine tanjura, rampe i odvodne jame. /.../ Krovovi i tornjevi Oxforda, kao nadohvat ruke, izvirivali su između krošanja. Ondje je, pomislio sam, nekoć bio moj dom, a zatim, dok mi je sunce na zalasku sve jače udaralo u oči, iznenada mi se učinilo kao da se ovdje i ondje, između sve tamnijih boja, krila odavno nestalih vjetrenjača uz težak lepet krila okreću na vjetru.“4 4 W. G. Sebald, Saturnovi prsteni, Vuković i Runjić, Zagreb, 2010., str. 243-244. S njemačkoga preveo Andy Jelčić..
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=