171 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Arendt, Ljudi u mračnim vremenima, TIM press, Zagreb, 2019., str. 172. S engleskoga preveo Srđan Dvornik.) Čitava zavrzlama oko viza za židovske izbjeglice, koji su se spremali na put za Ameriku, ukratko, bila je u tome što je Benjamin dobio vizu u Marseilleu kao i španjolsku tranzitnu vizu s kojom je dospio do Lisabona, gdje se nakanio ukrcati na brod. No, nedostajala mu je francuska izlazna viza, koju je francuska Višijevska vlada prema sporazumu s nacističkom Njemačkom odbijala dati židovskim izbjeglicama. Arendt, međutim, kaže da to i nije bio neki problem, jer se moglo razmjerno bezopasno prepješačiti gorski put preko francuske granice. No, zbog srčanih tegoba Benjaminu je to bilo preteško. I onda slijedi katastrofa. Španjolska je granica baš toga dana bila zatvorena i nije priznavala vize iz Marseillea. Da je krenuo dan ranije, sve bi bilo izvedeno bez poteškoća, a dan kasnije bi se promijenio plan jer bi se znalo što učiniti nakon zatvaranja granice. Između tragike i apsurda očito je tanka granica svjetova, što osobito vrijedi za apokaliptička vremena stradanja židovskoga naroda. No, razlog zbog čega je Benjamin gotovo nužno život završio samoubojstvom u bijegu pred Gestapom, a možda uistinu i NKVD-om, proizlazi iz dubljeg, ontologijskoga bezdana samoga života jednog mjesečara u mračnim vremenima. Biti bez biblioteke u svijetu svedenom na mjeru logike barbarstva, mase i apsolutne moći znači biti osuđen na bezizgledno lutanje neizmjernom pustinjom ovoga svijeta gdje, kako Kafka piše u Dnevniku – treće zemlje za čovjeka nema. Walter Benjamin se kao i Stefan Zweig, uz bitnu razliku njihovih motiva, nagnuća i razumijevanja bȋti modernoga svijeta, može s pravom smatrati ‘posljednjim Europljaninom’, onim kojemu je život odredila filozofija, umjetnost, teologija i utopijska politika čežnje za bezuvjetnom pravednošću, slobodom i srećom. Ali Benjaminova biblioteka nije tek snatrenje o harmoniji ljudske duše i povijesti koja se sabire u ideji knjige u hegelovskome smislu ili, pak, onome koji simbolički predstavlja Borgesov ezoterično-hermetični svijet teksta. Biblioteka je za Benjamina ideja sakupljanja i čuvanja prošlosti u sadašnjosti čiji smisao proizlazi iz onog nadolazećeg kao mesijanskoga iskupljenja. Ništa nas neće spasiti od nadirućega barbarstva razaranja svijeta, osim ovjekovječenog vremena duhovno-povijesnoga života sabranog u pamćenju istine kao beskrajne otvorenosti smisla. U 51. fragmentu Minima Moralie Adorno kaže: Tko domovine više nema, tome čak i pisanje postaje prebivalištem. (Wer Keine Heimat mehr hat, dem wird wohl gar das Schreiben zum Wohnen.)3 Pisati bez biblioteke, to je kao da voziš bez upravljača beskrajnim bespućem vlastitih utvara. Zato je Benjamin 3 Theodor W. Adorno, Minima Moralia: Reflexionen aus dem beschädigten Leben, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1982.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=