170 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ kroz disonancije Becketta i njegovih proza i drama. Da je gledao ovaj film, možda bi mu silueta Bustera Keatona otvorila prozor u dvorište gdje se ispred zida nalazi njegov paradigmatski moderni umjetnik s naboranim čelom, Irac koji je sažeo svoj estetski minimalizam ovim riječima: Joyce radi u svemoći i sveznanju, a ja u nemoći i neznanju. 6. Može li život mislioca i spisatelja uopće biti toliko prožet uzvišenošću na rubu istinske tragedije i mesijanskoga iskupljenja? Na ovo pitanje ne može se dati jednoznačan odgovor. Razlog leži, naime, u tome što je za sudbinsku svezu te odnos mišljenja i življenja potrebno nešto iznimno – autentičnost osobe, njezina jednokratnost i neponovljivost u svim mogućim očitovanjima. U 20. stoljeću posve je neprijeporno da je takav slučaj obilježio odnos filozofije i umjetnosti u načinu egzistencijalne slobode mišljenja-pisanja Waltera Benjamina. Čini se da je u pravu Hannah Arendt, kada u knjizi Ljudi u mračnim vremenima, baveći se između inih i duhovnim životopisima Jaspersa, Brocha, Brechta, Benjamina ustvrđuje kako je datum njegova samoubojstva 26. rujna 1940. istodobno datum nastanka onog viška profane sublimnosti koja u suvremenicima izaziva čin smjernosti spram žrtve paradigmatskog tragičnoga intelektualca 20. stoljeća, ali je taj datum ujedno i spomen svojevrsnog apsurda i katastrofe. Ovo valja posebno istaknuti zbog toga što smo u posljednje vrijeme svjedoci kako se uz službenu verziju njegova samoubojstva, koja se odnosi na nečuveni strah pred progonom Gestapa, koji je konfiscirao njegov iznajmljeni stan u Parizu kao gradu egzila, pojavljuju i nove okolnosti, a to je i mogući strah pred odmazdom staljinističkoga NKVD-a, zbog njegove radikalne kritike totalitarnoga sustava sovjetske proleterske države. Hannah Arendt posve jasno upućuje na sljedeće: „Dana 26. rujna 1940. Walter Benjamin, koji se spremao emigrirati u Ameriku, oduzeo je sebi život na francusko-španjolskoj granici. Za to su postojali razni razlozi. Gestapo je konfiscirao njegov pariški stan u kojem je bila njegova biblioteka (uspio je ‘važniju polovicu’ izvući iz Njemačke), i mnogi njegovi rukopisi, i imao je razloga za zabrinutost zbog drugih, koji su zahvaljujući utjecaju Georga Bataillea, prije njegova bijega iz Pariza u Lourdes u neokupiranoj Francuskoj, bili smješteni u Bibliothèque Nationale. Kako će živjeti bez biblioteke, kako će zarađivati za život bez opsežne zbirke citata i izvadaka među svojim rukopisima? Osim toga ništa ga nije privlačilo u Ameriku, gdje, kako bi znao reći, od njega ne bi bilo druge koristi osim da ga vozaju naokolo po toj zemlji i pokazuju ga kao‘posljednjeg Europljanina’.“ (Hannah
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=