169 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA većina protiv ove umjetnosti koju ne razumije i ne voli. No, Adorno je svjestan da kulturna industrija s popularnom glazbom i filmom, i to u kontekstu moderne američke kulture prije i nakon 2. svjetskoga rata, pripada trijumfu kapitalizma masovne potrošnje i da će estetska moć disonancija avangarde sve više i više biti ugrožena upravo tim oktroiranjem masovnoga ukusa. Na kraju ovog fragmenta iz Minima moralie Adorno piše kako je totalni sklop kulturne industrije istovjetan totalnoj društvenoj opsjeni. Film se naposljetku ovdje pojavljuje kao vodeća forma ove totalizacije opsjenarstva u ideologijskome smislu masovne kulture. Zar je onda čudno što je uzor za Godardove Histoire(s) du cinéma kao povijesti 20. stoljeća u smislu povijesti ideja kao povijesti filma bila knjiga apsolutne montaže diskurzivnosti teksta Waltera Benjamina, Arkade, a ne Adornova Estetska teorija koja je svoj moćni pojam društvene negacije onoga što je estetski u službi ideologije kapitalizma i njemu inherentnih masovno-psiholoških totema u službi fašizma, nacizma i komunizma, naposljetku u melankoličnoj abdikaciji dovela do Entkunstunga? Za razliku od Heideggerova Kunstlosigkeita kao konzekvencije vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike, Adorno je svoj pojam raz-umjetničenja ili gubitka smisla umjetnosti u doba kasnoga kapitalizma, zbog gubitka mogućnosti radikalne kritike njezine društvene funkcije, dobio iz kraja metafizike u dramskome stvaralaštvu Samuela Becketta. I sada slijedi ono neočekivano, što možda ni Adorno nije znao niti vidio, samo nebo će znati. Naime, 2007. godine, bila je oštra zima i bila je veljača, Albert Goldstein rekao mi je da će mi „spržiti“ CD s maurskom i židovskom glazbom Španjolske u doba Torquemade i jednu posebnu„poslasticu“. Došao sam za nekoliko dana do njegove mansarde Antibarbarusa ponad restorana Balthazar i na stolu su me čekale dvije knjige, Eliasova o Mozartu i Barthesova o fotografiji, i taj „sprženi“ CD. Navečer sam preslušao čudo drevne glazbe dvaju naroda prognanih iz Torquemadine Španjolske, a onda sam gotovo zanijemio. Naime, Berti Goldstein presnimio mi je film u kojem se pojavljuju Samuel Beckett i Buster Keaton. Pisac Godota na početku se filma nalazi ispred nekog tjeskobnoga zida i onim svojim legendarnim naboranim čelom čini takve geste i grimase da je svaki drugi performans posve izlišan. A čovjek koji se nikad nije smijao mahnito trči gore-dolje dobrih desetak minuta nekim klaustrofobičnim stubištem. Dalje neću prepričavati sadržaj jer ga nema. To je konceptualno-performativni film o egzistencijalnoj tjeskobi i Adorno se ne bi imao razloga bojati da bi ga konzumirale mase i da bi taj strašni„oktroirani masovni ukus“ uopće mogao prihvatiti gledanje ovog eksperimenta, pa čak i u represivno-odgojne svrhe. Film je magija ulica i zidova, stubišta i dvorišta, utjeha za beskućnike i posljednji dokaz moći fascinacije slikom koja umjetnost iz geta odabranih dovodi do praznih dvorana jednakih u pravu na svoj cup of tea. Adorno mi je ipak blizak samo u tome što je onaj čudovišni Entkunstung kao svezu autonomije umjetnosti i njezine društvene negacije izveo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=