168 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ 5. Ono što me od početka odbijalo od Adornove teorije tzv. kulturne industrije i istodobno dovodilo neposredno do Benjaminova promišljanja uloge masa u estetskome obličju novih medija poput fotografije i filma, bilo je njegovo izvođenje „von oben“ ideologijske funkcije ponajprije popularne glazbe, pa potom filma. Znamo kako je totalno promašio u prosudbi kvalitete jazz-glazbe, ali to mu opraštam jer je kao Thomas Mannov Adrian Leverkühn iz Doktora Faustusa vulkanskom snagom disonanci zagovarao avangardni elitizam Albana Berga pred padom tzv. ozbiljne glazbe u lascivnu popularizaciju. Ono što je manje oprostivo, međutim, jest njegova radikalna kritika filma kao tzv. drastičnoga medija kulturne industrije i masovne konzumacije ove „narodne umjetnosti“, kako to posprdno i kadšto prezirno izvodi u 131. fragmentu Minima Moralie. Kao da nije ozbiljno uzimao svojega prijatelja Siegfrieda Kracauera, koji je od svih frankfurtovaca otišao najdalje u teorijskome shvaćanju filma, kao i u publicističkome zanosu filmskoga kritičara. Kad je 1924. godine Kracauer napisao kritiku filma Karla Grunea, Ulica (Die Strasse) za Frankfurter Zeitung, sjajno je opisao uvodnu scenu u kojoj glumac Eugen Klöpfer leži izvaljen na kauču u malograđanskoj primaćoj sobi kao vlastitome utočištu od prijetnje izvanjskoga svijeta, ali svi znakovi njegove relaksacije upućuju na to da ovdje nije kod kuće. Dok, naime, njegova žena gleda na ulicu kao na ulicu, njegov je pogled odsutan i kao da sam luta tom beskrajnom ulicom samoće i beskućništva. No, Adorno napada film grosso modo, i to kao ideologijsku obmanu kasnokapitalističkoga društva polazeći od postavke da je toliko veličani masovni ukus suvremenosti s kojim film poprima novu estetsku mogućnost katarze ništa drugo negoli„oktroirani masovni ukus“. Ono što s filmom nestaje, to je Adorno nedvojbeno možda i ponajbolje promislio kad je govorio o tzv. odumiranju individualističke umjetnosti modernizma i s njom nešto odlučujuće za estetiku uopće. Riječ je o kraju autonomije umjetnosti. Avangarda je ovu autonomiju proglasila gotovo ispraznom dekadentnom mantrom elitizma i otuda je ovaj problem o kojem ovdje govorimo do dana današnjeg neprestano na djelu u tzv. polemikama onih koji govore o visokim umjetničkim kriterijima i onih koji tome suprotstavljaju demokratsko pravo masovnoga ukusa. Uvijek se pritom sukobljuju dva načela u sporu. Jedno je estetsko, a drugo političko. Prvo polazi od autonomije moderne umjetnosti i individualnoga umjetnika kao tvorca djela koji nužno nastoji klasičnu umjetnost dekonstruirati i namjesto njezinih pojmova kanona ljepote i harmonije uspostaviti moć disonancija i disimetrija, baš kao u Schönbergovoj atonalnoj glazbi. Drugo načelo brani nesvodivost prava masa na pobunu protiv institucionaliziranoga pojma umjetnosti kao isključivosti ukusa, koji na ovaj ili onaj način ima prvenstvo nad popularnom umjetnošću unatoč tome što je demokratska
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=