167 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA same biti umjetnosti sagledao aporije nadolazećega vremena jer je jezik protiv kojeg je prosvjedovao u Cabaretu Voltaire pred kraj I. svjetskoga rata postao jezikom posvemašnje barbarizacije ljudske povijesti. Paradoks je što je taj majstor destrukcije u svojim zapisima i stilski i misaono uzvišeno poetičan, gotovo da u njegovim rečenicama pronalazimo ljepotu duha njemačke romantike koja nikad nije iščezla iz duhovnoga horizonta filozofije i pjesništva usmjerenih dosezanju najviših vrhunaca samoga jezika. Hugo Ball otvorio je prostor nečemu krajnje začudnome, unatoč tome što je retorika dadaizma bila žestoko i razorno osporavanje svih konvencija govora i ljudske komunikacije. O čemu je tu riječ? O tome da je avangarda protiv duha banalnosti tehničkoga dispozitiva Moći 20. stoljeća stvorila protu-MOĆ kao jedinu ne-moćnu alternativu sustavu totalnoga koloniziranja svijeta života. To je, naravno, preuzela iz baštine modernizma i dekadencije, da paradoks bude potpun, s kojima se žestoko razračunavala. Riječ je o življenju izvan sustava, o boemstvu i subverziji same ideje rada kao instrumentalne racionalnosti, da to kažemo jezikom Maxa Horkheimera. Napad na institucije umjetnosti kao ideologijsko opravdanje estetskoga kanona kapitalističke moderne dolazio je iz pobunjenog tijela otpadnikā i izopćenikā iz društva, a njihova je topologija što drugo negoli ona „institucija“ bez koje nema modernoga grada – kavana, birtija, gostionica. Sve su prekretne ideje dadaizma i Huga Balla bile„utjelovljene“ u ciriškim i berlinskim prostorima ispunjenim dimom cigara, alkoholnom transcendencijom i plesom anti-nimfi i anti-Walküra u korzetima i mrežastim crnim čarapama. Avangarde, drugovi moji dragi, nema bez apologije ulice, birtije i bordela. Benjamin je bio obzirniji, pa je pisao o pariškome flanerstvu, ali Berlin je 1920-ih godina daleko od „tehnološke apokalipse“. To je carstvo stvaralačkih perverzija koje je romaneskno ponajbolje obradio Alfred Döblin u romanu Berlin Alexandarplatz iz 1929. godine, te njemački filmski režiser Rainer Werner Fassbinder u istoimenoj TV-miniseriji od 14 dijelova iz 1980. godine. Uzvišenost je jezika kao slike tako prokleto profana stvar življenja umjetnosti u prostorima svijeta života, kroz koje prolazimo kao začarani i u kojima ostavljamo svijet vani, u užasu raspada svih vrijednosti, jer sve to vani nije nimalo vrijedno ovoga užitka u kairosu sreće i očaja, u hugobalovskome bijegu iz vremena kao umjetnosti s kojom je i onaj svijet vani, brutalan i zazoran, možda još imao nekog smisla, ali to ionako nije više važno. Ono što je jedino važno jest da užitak u„vizijama intelektualne romantike“, kako to kaže Sloterdijk,„postaje naš ordo universalis“ (str. 119). Upravo tako i nikako drukčije.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=