166 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ „Nova umjetnost jest dražesna jer je u doba totalnoga raspada očuvala volju-za-slikom; jer nastoji osnažiti sliku, čak i unatoč suprotstavljenim značenjima i dijelovima. (30. ožujka 1917.)“ „Možda je umjetnost za kojom tragamo ključ za svaku prethodnu umjetnost: solomonski ključ koji će otvoriti sve tajne. (23. svibnja, 1917.).“2 Kako je moguće da je Hugo Ball gotovo zaboravljen autor u 21. stoljeću, a bez njega ne postoji ni dadaizam niti Cabaret Voltaire, niti poezija koja se vraća alkemiji riječi u pronalasku novoga jezika koji je apsolutna sinteza zvuka kao glazbene kompozicije i književnosti? Kako je moguće da se pisac ničeanskoga nadahnuća i fragmentarne entropije mišljenja u djelu Bijeg iz vremena izgubio iz horizonta čak i tzv. euforije obilježavanja stotinu godina od nastanka Manifesta dadaizma s kojim je otpočela era silaska s prijestolja vladavine Logosa kao racionalnosti i svih njegovih tehničko-političkih užasa koja su 20. stoljeće dovela do ruba apokalipse s nastavkom u našem vremenu sustavnoga razaranja svijeta uopće? Hugo Ball je kao furiozni navjestitelj destrukcije metafizike u jeziku mnogo više od dadaističkoga inovatora i eksperimentatora u performativnome događaju kazališta kao Gesamtkunstwerka. Najveću pohvalu njegovu atonalno-destruktivnome mišljenju ispisao je u svojem eseju Peter Sloterdijk u knjizi Kopernikanische Mobilmachung und ptolemäische Abrüstung (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1987.). Nekoliko poglavlja ove knjige, naime, otpočinje Ballovim citatima poput onog kako je moć moderne estetike u tome što se ne mora biti umjetnikom da bi se vjerovalo u povijest. U čemu je uistinu pravi problem s Ballovim današnjim„neutraliziranjem“ kao presudnog umjetnika-mislioca avangarde 20. stoljeća ako ne u tome što je dadaizam koji je sjedinio tijelo kao performativni događaj i moć neljudskoga bio, kako ustvrđuje Sloterdijk, kolektivni „prorok tehnološke apokalipse“. (Str. 32.) Ball je živio i pisao tako što je od proroka umjetničke destrukcije i anti-ratnoga agitatora okrivio upravo njemačku inteligenciju 1919. godine za totalni pad u okrilje militarizma i nacionalizma, a kako je umro 14. rujna 1927. godine, nije dočekao dolazak „budućnosti koja pripada kaplarima“, kako je to ironično kazao Franz Werfel za Hitlerov nacional-socijalizam koji je na demokratskim izborima trijumfalno osvojio vlast u Njemačkoj. Smrt jezika i nastanak korporalnosti iz koje bukti ekstatički zanos zvuka kao slike označava dolazak „novoga doba“ i njemu primjerene umjetnosti. Ball je, dakle, iz 2 Hugo Ball, Die Flucht aus der Zeit, Duncker & Humblott, München-Leipzig, 1927., str. 99, 154 i 161.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=