165 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA ontologiju”, iako kao apologet avangardizma i revolucije ponajviše tumači pjesništvo heteronima Alvara de Camposa (Alain Badiou, Stoljeće, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 122. S francuskoga preveo Ozren Pupovac). Biti znači biti-obitavati pjesnički ovu zemlju, o čemu je kazivao Hölderlin svojim znamenitim stihom dichterisch wohnet der Mensch auf dieser Erde. Ali Pessoa u kazivanju Caeira to isto iskazuje kao svagda novo i nikad prije ispjevano i viđeno, zato što polazi od a-kozmičnosti metafizike kao svojevrsnoga ludila mišljenja. Jedno se uvijek udvaja i umnožava. Ali to ne znači da ono što je Mnoštvo može biti samo derivacija Jednoga. Naprotiv, svako pojedinačno biće, govoreći ontologijski, jest autentično događanje stvaralačke vječnosti koja se ne zbiva u vremenu, već vremenuje kao ono životvorno i stoga samostalno i od svega drugoga neovisno Ono. Caeiro pjeva u Dos ‘Poemas Inconjuntos’ ovako: Tudo isso é absolutamente independente da minha vontade. (Poesia de Fernando Pessoa, Editorial Presença, Lisboa, 2006., str. 141.) Heteronimi nisu stoga ništa drugo negoli žive singularnosti koje je, doduše, stvorio Pessoa u svojoj „glavi“ i dao im stvarni život pjesnika u „ontologijskoj vrtoglavici“ ovoga metaverzuma od svjetova. No, Pessoa kao metafizičko ludilo epohe predstavlja samo putokaz u otvorenost stvaralačke simfonije strojeva i ljudi u ovoj i svim drugim vječnostima. Sjetimo se, Alvaro de Campos je htio biti stroj, a to je danas i postao sam svijet. Pisanje kao umnožavanje teksta u kazivajućoj sudbini življenja nije nikakvo ponavljanje onog što već bijaše bilo. Ako vrijeme ne postoji, onda postoje samo Riječi poput ovjekovječenja onog što na papiru ili koži, na tijelu ili u virtualnim sferama osmišljavaju i kad ništa bitno ne pokazuju novo. Jer novo je svaki trenutak u našoj svijesti. Jer novo je ono što dolazi iz nadolazećega vremena kojemu se poput Alberta Caeira posvećujemo bez sustegnuća čak i kad iščekujemo ono ništavno i ništeće. Baš kao u prvoj strofi V. njegove veličanstvene poeme Čuvar stada kad pjeva ovako: Há metafísica bastante em não pensar em nada. 4. Anarhistička pobuna protiv logike modernosti u svođenju života na dosadu tehničke svakodnevice bila je za dadaizam temeljno egzistencijalno pitanje. Još i danas riječi glavnog mislioca ovoga najradikalnijeg pokreta povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća Huga Balla iz Fragmenata Dade (1916-1917) odjekuju svečanom tišinom ništavila mauzeoloja suvremene umjetnosti. „Riječ i slika su jedno te isto. Slikarstvo i poetska kompozicija pripadaju zajedno. Krist jest slika i riječ. Riječ i slika su razapeti... (13. lipnja, 1916.)“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=