164 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ novoga događaja. Ponavljanje, dakle, ima čin stvaralačkoga simulakruma. Dokaz za to Balso nalazi u jednome fragmentu iz Dos ‘Poemas Inconjuntos’ (1913.-1915.) u kojemu Caeiro pjeva: „Ono što vidim u svakom trenutku, ono je što nikad prije vidio nisam, i znam da sam na to posebno usmjeren.“ Što iz toga proizlazi? Balso tvrdi da je vječnost ono što je dinamična novost bivanja, a ne zauvijek zamrznuto stanje ovjekovječenja trenutka.„Vrijeme ne postoji“, pa zato u Caeira tolika „ontologijska vrtoglavica mišljenja’“ (Judith Balso, str. 71-72). Pogledajmo kako je Pessoa ocrtao životopis svojega očito filozofijski možda najvažnijega heteronima. Alberto Caeiro autor je zbirke Čuvar stada (O Guardador de Rebanhos, 1911.- 1912.) u koju je uvršteno 49 pjesama. On je, usto, učitelj heteronima Alberta Camposa i Ricarda Reisa. Umro je s 26 godina. Rođen je u Lisabonu, ali je život proživio na selu. Nije se školovao niti je imao posao. Boležljiv, umro je od tuberkuloze. No, poezija koju je pisao predstavlja uzvišeno tkanje filozofije koja spaja nespojivo, ono kozmičko i pastoralno, duhovno i istodobno nesvodivo, kako vidjesmo, jer govori o neponovljivosti i kontingenciji življenja u dinamičnoj vječnosti koja se neprestano stvara. No, ne samo da ne postoji vrijeme, već to isto vrijedi i za prirodu. Što onda postoji uopće? Singularnosti i bića poput stabala, rijeka, poljana, mjesečine, stvari u njihovoj moćnoj i životnoj individuaciji. Pa, zar onda to nije prijepis Nietzscheove kritike zapadnjačke metafizike i njezine ontologije koja je esencijalistički određivala vladavinu bitka nad bićima ili, još gore, Boga nad njegovim stvorovima? Uostalom, naziv zbirke kao da je prijepis kršćanskoga egzistencijalizma u kojemu čuvar stada, doduše na Heideggerov način onoga tko poput„pastira bitka“ čuva bića od raspada i smrti nije gospodar bitka, već namjesnik njegove otvorenosti. U jednoj pjesmi Caeiro kaže da ne postoji cjelina, već samo dijelovi. Ono što je bez Jednoga, to je apsolutna singularnost u procesu uspostavljanja mreže drugih s kojima se živi i osjeća ritam svemira. Balso stoga lijepo kaže da se ovdje susrećemo s „antimetafizičkom poemom kojom Caeiro uspostavlja sebe unutar a-kozmičke figure bitka.“ (Str. 75.) Pessoa je stvorio Caeira kao filozofa koji negira metafiziku Platona i Aristotela, te slavi upojedinjenje kao protutežu onome što je izvor svake filozofijske refleksije, a to može biti samo ideja. Ono pojedinačno, Ja, vlat trave, suza u oku, sve je to u totalnoj ‘ontologijskoj vrtoglavici’ dokaz kako nominalističko shvaćanje svijeta mora svrgnuti s prijestolja ideje i pojmove kojima jezik postaje poput vladara nad stvarima, iako svi znamo da je jezik tek kazivajući događaj pokazivanja bitka, bića i biti čovjeka, kako je to najradikalnije ustvrdio kasni Wittgenstein. Ono o čemu Caeiro pjeva nije svetkovina prirode kao ne-cjeline, već kao složenoga sklopa singularnosti. Sve nije Jedno koje stvara Sve. Ono što postaje može biti samo upojedinjena singularnost Mnoštva. I zato nije začudno zašto je Badiou, mislilac pluralne ontologije događaja, matematičar koji je Cantorove jednadžbe povezao s idejom Mnoštva singularnosti, toliko usmjeren na ovu„poetsku
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=