163 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA ma kao nuklearna svjetska sila napredovalo u akumulaciji moći, mase i brutalnosti? Nije potrebno okolišati. Ništa, baš ništa ne može osporiti gorku Cioranovu dijagnozu duha vremena, koji se mijenja tako da sve ostaje isto. Evo, što još kaže: „Sa svojih deset stoljeća terora, mrklina i obećanja, bila je ona podesnija od bilo koga prilagoditi se noćnoj strani historijskog trenutka koji živimo. Apokalipsa joj savršeno leži, naviknuta je na nju i sklona joj je, a danas je uvježbava više no ikad, budući da je bjelodano promijenila ubrzanje.‘Kamo to žuriš, o, Rusijo?’, pitao se već Gogolj, proniknuvši mahnitost što ju je krila pod prividom nepokretnosti. Sada znamo kamo žuri, nadasve znamo kako je po uzoru na nacije sa carskim sudbinama nestrpljivija riješiti probleme drugih negoli svoje vlastite. To pak znači da nam opstanak u vremenu ovisi o tome što će ona odlučiti ili poduzeti: u njezinim je rukama zasigurno naša budućnost.“ (Str. 35.) Nije li simptomatično to da je Cioran, kao filozof koji je vjerojatno jedini na kraju 20. stoljeća bio posve uvjeren u obnovu gnostičkoga nauka o djelovanju zloga demijurga, iza utopija o vječnome miru i vladavini Zapada kao carstva liberalizma i racionalizma mogao vidjeti jasnije od svih drugih što je eshatološka laž ideje Rusije i njezina posljednja misija na kraju povijesti? Zašto to nije bilo bjelodano angažiranim intelektualcima ljevice ili liberalnim misliocima na tragu apologije ljudskih prava i tehno-nihilizma slobodnoga tržišta? Odgovor je samo jedan. Zato što im je u pozadini svega profanacija vjere u Moć Zapada kao civilizacije mira i blagostanja za koju su oduvijek ginuli Spartanci, a ne Atenjani. I zato što je tamna strana Zapada ono isto što je na Zapadu latentno prisutno u apokalipsi svijeta kao vladavini diktatura od Rima do Hitlera – to sustavno i radikalno ovjekovječenje mistike Zla. 3. Kad sam pisao esej Pessoa – metafizičko ludilo epohe, objavljen u knjizi Neiskazivost – o mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019. godine), od svih interpretativnih tekstova, među kojima oni suvremenog francuskoga filozofa Alaina Badioua pripadaju najvišoj razini, posebno mi je bitna bila knjiga Judith Balso, Pessoa, The Metaphysical Courier (Atropos Press, New York-Dresden, 2011.). Baveći se Pessoinim heteronimom Albertom Caeirom, autorica je došla do zapanjujuće postavke koja se može razumjeti tek kada znamo kako u ontologiji postajanja Gillesa Deleuzea, u njegovu tumačenju ideje vječnoga vraćanja jednakoga u Nietzschea, ono novo nije nikakvo ponavljanje staroga u krugu istoga, već događaj stvaranja razlike kao svagda
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=