162 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ despotsko zatiranje svakog individualizma porodilo je narod barbarskih osvajača i velike nihiliste poput Dostojevskoga i Šestova kao i velike skladatelje poput Čajkovskoga, Stravinskoga, Rahmanjinova i Šostakoviča. Pravoslavlje kao ruska politička teologija nije u svojoj ideji nikada imalo mesijansko iskupljenje naroda, već istočnu verziju cezaropapizma, koja je u imperijalnome shvaćanju države sve druge narode tretirala kao polu-Ruse ili Ruse koji će to kad-tad postati, pa ako treba i nasilnom kolonizacijom i ideologijskim ispiranjem mozga do trećega koljena. Cioran misli anti-povijesno kad govori o Rusiji i zbog toga mu svaka rečenica o njezinoj „misiji“ pjeva i kad su postavke naizgled cinično-drsko nesvikle našim prosvjetiteljsko-demokratskim ušima. Poput, primjerice, ovih rečenica: „Vazda težiti slobodi, a nikad je ne ostvariti, nije li u tome njezina velika nadmoć nad zapadnim svijetom koji ju je, žalibože, davno ostvario? Nadalje, ona se nimalo ne stidi svojega carstva, naprotiv, teži tek njegovu proširenju. Koji se narod prije nje požurio okoristiti dobrima drugih naroda? Djelo Petra Velikoga, pa i ono Revolucije, prožeto je genijalnim parazitizmom. Čak je veličanstveno podnijela i užase tatarskoga jarma. Ako je, ostajući na smišljenoj razdaljini, umjela podražavati Zapad, znala je još u većoj mjeri izazvati njegovo divljenje i zavesti mu duhove. Enciklopediste su oduševljavali pothvati Petra i Katarine, jednako kao što su potomci stoljeća prosvjetiteljstva, pritom mislim na ljude s ljevice, ludovali za onima Lenjina i Staljina. Taj fenomen govori u prilog Rusiji, ali ne i Zapadnjacima koji su, silno složeni i razgnjevljeni, i tražeći ‹napredak› drugdje, izvan sebe samih i vlastitih ostvarenja, danas paradoksalno bliži Dostojevskijevim likovima od samih Rusa.“ (Str. 29.) No, dodajmo ovome još nešto iznimno paradoksalno. Rusi nisu nikad imali filozofe od formata, već mistike i religiozne apostate. Zato je Cioran u pravu kad kaže da postoji neka perverzna sklonost zapadnjačke civilizacije ruskome anti-prosvjetiteljstvu. Čak i Heidegger u skandaloznim Schwarze Hefte uvijek za Ruse nalazi neko metafizičko i geopolitičko opravdanje u povijesti i obožava ih s distance, jer su poput Nijemaca gladni uvijek nove zemlje i jer preziru ono što naziva Machenschaft ili sklonost pragmatičkome cjenkanju u političkim odlukama. Rusi nikad za Zapad nisu bili ,rusoovski kazano, „plemeniti divljaci“ koje treba civilizirati, iako je to možda imalo nekog odjeka s Napoleonovim pohodom na Rusiju u ime iznevjerenih ideala Francuske revolucije. Oni su bili, kako već rekoh, tamna strana Zapada. I to je naposljetku do danas ostalo nepromijenjeno. Je li se onda išta bitno promijenilo, osim što je na zasadama ex-SSSR-a ovo carstvo autokratske despocije u doba video-populiz-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=