161 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA blji razlog“ ove pomirbe sa satrapskom politikom zatiranja ne-Rusa, koju Putin bezobzirno provodi svim brahijalnim sredstvima – od terora, kolonizacije do progona naroda u tzv. centre za preodgajanje ili logore na tlu Rusije? Odgovor je unaprijed potvrdan. Onaj koji je to najbolje promislio u svojim filozofijsko-književnim tekstovima zacijelo je rumunjsko-francuski pisac Émile M. Cioran. U eseju Rusija i virus slobode iz knjige Historija i utopija (Demetra, Zagreb, 1995. S francuskoga prevela Gordana V. Popović) – knjiga je inače u izvorniku objavljena u pariškome Gallimardu 1960. godine – Cioran piše i ovo: „Prihvativši pravoslavlje, Rusija je očitovala svoju želju za odvajanjem od Zapada: to je bio njezin način da se odredi otprve. (...) Raskoli i hereze zapravo su prerušeni nacionalizmi. (...) Odbacivši katolicizam, Rusija je usporila svoj razvoj, propustila jedinstvenu prigodu brzog civiliziranja, ali je dobila na težini i jedinstvenosti: zastoj u razvoju učinio ju je različitom, drugačijom: tome je ona težila predviđajući zacijelo da će Zapad požaliti jednoga dana svoju prednost u odnosu na nju. (...) Dok su se narodi Zapada trošili u svojoj borbi za slobodu i, još i više, u stečenoj slobodi (ništa ne iscrpljuje više od posjedovanja ili zloporabe slobode), ruski je narod patio trošeći se: jer trošimo se jedino u historiji, a kako je on bio izvlašten od historije, bio je prisiljen podnositi neumoljive despotske poretke što mu bijahu nametnuti: sumorno, vegetativno postojanje omogućilo mu je pak da ojača, prikupi snage, nagomila zalihe i izvuče iz svog sluganstva ponajveću biološku korist.“ (Str. 26 i 27.) Što je zapravo Rusija negoli tamna strana Zapada, a ne nikakva Euroazija, jer je protiv azijatskih naroda ratovala stoljećima i širila svoj imperij ognjem i mačem pretvorivši ih kao roblje i vazale u satelitske podanike poput Čerkeza, Tatara, Čečena, pa sve do najudaljenijih istočnih granica gdje završava transsibirska željeznica. Za mit i iluziju o stvaranju neke fantomske EuoroAzije, koju zagovara sitni dvorski tzv. filozof kao smiješni simulakrum Rasputina, Aleksandar V. Dugin, nedostaje fundamentalno sredstvo pokoravanja Drugoga, a to je moderni islamski fundamentalizam. Pravoslavlje je u trajnome sukobu s Islamom na mnogim razinama političke teologije. Vidimo kako se Putin obračunava s onima koji pokušavaju spojiti ovu političku religiju Istoka s terorom. Naravno, dva su rata i termodinamičke bombe u Groznome skršile svaki otpor Čečenije. Od prkosnoga naroda ostalo je samo topovsko meso s Kadirovim u bitkama za Mariopolj i druga ukrajinska stratišta. Kako Cioran ustvrđuje, ruski je narod u vjekovnome savezu „ikone i sjekire“ postao biološki otporan na „virus slobode“ koji je dolazio sa Zapada. Umjesto ove kulturne dekadencije i liberalizma,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=