158 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ koja je zapravo bila glavna funkcija American Enterprise Institute u političkome životu SAD-a prijelomnih 1990-ih. Na vlasti je bio Bill Clinton, liberalni predsjednik i demokrat, a Wattenberg je kao neokonzervativac imao drukčije stavove o svim bitnim pitanjima američkoga javnoga života, od socijalnih davanja, stope poreza za korporacije, snažnijega pritiska na Miloševića u ratu u bivšoj Jugoslaviji, do onoga što mu je bila gotovo najvažnijom intelektualnom opsesijom. Riječ je o očuvanju američkih vrijednosti kao što su sloboda poduzetništva, ljudska prava i sloboda govora i to kao univerzalno poslanstvo „imperija slobode“. Njegovi stavovi u bitnome nisu mnogo odstupali od onoga što će zastupati kontroverzni politolog s Harvarda, slavni Samuel Huntington, autor Sukoba civilizacija, knjige o kojoj sam opširno pisao u svojoj doktorskoj disertaciji objavljenoj 2005. godine pod naslovom Politika identiteta – kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb). No, u slučaju neokonzervativizma i Wattenberga osobito je znakovit pokušaj da se odredi nešto krajnje neodredivo, ali bez čega nije moguće konstruirati identitet nacije-države u 21. stoljeću koje protječe u distopijskim okvirima raspada međunarodnoga poretka s Amerikom kao predvodnicom Zapada. Wattenberga je u razgovoru zanimalo sve što se tiče demografskih kretanja 1990-ih godina, a nakon tri godine pustošenja ratom u ex-Jugoslaviji, što je pak povezao s problemom svjetske rastuće imigracije i migracije s područja Bliskoga istoka, Afrike i Azije u europske države i kulture, dok je za SAD najavljivao probleme s ilegalnim useljeništvom iz Meksika i zemalja Latinske Amerike. Međutim, zašto spomen na javnoga intelektualca iz tabora neokonzervativizma zaslužuje posebnu pozornost sada, a prohujalo je od toga već gotovo trideset godina? Evo, zašto… Prvo, javni su intelektualci u Europi postali zombi-kategorijom u korporativnome privatiziranju svih područja društva i kulture, od sveučilišta do medija. Marketing i spektakl u potpunosti su zavladali proizvodnjom informacija, a slika je zamijenila govor, jezik i tekst. Think tank je uskoro posve u zaleđe potisnuo ulogu profesora-intelektualca, jer je za njegovo javno djelovanje uvjet mogućnosti posredovanja informacija presudno važan za promjenu vrijednosti u društvenim odnosima kognitivnoga kapitalizma. Zygmunt Bauman javne je intelektualce tzv. modernoga razdoblja 20. stoljeća nazvao zakonodavcima, po uzoru na Sartrea i Foucaulta, a postmoderne interpretima po uzoru na francuske nove filozofe Glucksmanna i Henri-Lévyja. Najvažniji je obrat nastupio kad se Bolonjskom reformom početkom 21. stoljeća u Europi javni intelektuac, kao slobodni zagovaratelj svojih stavova ma koliko bili čak i ekstremni, poput Chomskoga primjerice, našao u situaciji drevnog kineskoga mandarina ili tihog buntovnika iza zatvorenih vrata Cambridgea ili Oxforda. Američki duh pretvorbe intelektualca u opinon-makera na razmeđi između privatnoga znanstveno-političkoga instituta i države doveo je do toga da je neokonzervativizam uz pojam neoliberalizma, unatoč manjim od-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=