ki obilježeno, gotovo kao do 1990-ih, i kao toliko toga u nas, jer najlakše je „prišiti, nalijepiti, obilježiti...“, tisućama puta ponoviti krivotvorinu i laž e da bi „istinom“ postala. Jesmo li manje vrijedni od drugih? Narod koji tijekom svoje prošlosti, samo u književnosti, ima zastupljena sva razdoblja i sve književne formacije (od prvih slova i riječi uklesanih u kamen do tzv. postmoderne, ma što to značilo) kao i sav napredan zapadni civilizacijski krug, svijet kojemu odvajkada pripadamo? Odatle, usput ću spomenuti, ni na čemu razumnom – povijesno, jezično i znanstveno da ne spominjem – i neutemeljeni pokušaji otimanja/svojatanja dijelova hrvatske književnosti i kulture iz obližnjega istočnog susjedstva koje, to susjedstvo, taj kontinuitet naprosto – nema! Najkraće, neka se pogleda u prijedlog Zakona, svima je dostupan, a ovdje bih tek upozorio na nekoliko rečenica akademkinje Dubravke Oraić Tolić, koja je vrlo kratko i vrlo jasno ovoga ljeta u novinama objavila i sljedeće: „Zakon o jeziku potreban je kao što je bila potrebna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. (...) Zakon o hrvatskome jeziku ne dira i ne regulira individualni književni jezik, ni svakodnevni, ni internetski, ni kuhinjski, ni lokalni, ni nježni materinski, kajkavski ili čakavski. To je bogatstvo hrvatskoga jezika kao identitetskoga fenomena. Osebujnost je hrvatskoga jezika kao identitetskoga fenomena jezično trojedinstvo zlatne formule ča-kaj-što... Tete u vrtiću nisu i neće biti lektorice. O standardu se brinu profesori i profesorice hrvatskoga jezika, no uvijek tako da se ne izgubi bogatstvo jezika u cjelini. (...) Znanost se služi jezičnim minimumom, a književnost maksimumom. Zakonom se regulira minimum, a ne maksimum. U znanstvenome jeziku treba njegovati terminologiju i brižno čuvati i razvijati standard.“ Eto, i odatle bi svakomu dobronamjernom, a osobito govornicima hrvatskoga jezika, sve trebalo i moglo biti jasno. Čemu polemike unaprijed, napadi, čak vrijeđanja, osobito poznatih zlonamjernika iz uvijek istih krugova, usto i poneke neznalice? No na to se ne treba osvrtati. Dakle, što se moje neznatnosti tiče, pisat ću i govoriti kao dosad, privatno, osobno, u javnim nastupima i uporabi s posebnom pažnjom i poštovanjem kako prema sugovornicima tako i prema svome hrvatskom jeziku – rezervnoga nemam, dakle ni pričuvnoga, kao ni rezervne domovine. A piscu je, bez ostatka, jezik vrlo važan i, ne samo stilski i stilematski nego znanto šire, zacijelo identitetski presudan znak. Jezik je piščeva domovina (jezik je i „kuća bitka“, znamo prema Heideggeru). Ime je, naime, doista i često – znak. Pa tako i ime jezika, njegov sustav i uređenost – u pravopisnom, ortografskom i ortoepskom, znači pravogovornom (službenom) obliku osobito.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=