150 Boris Domagoj BILETIĆ, Pula ZAŠTO DA ZAKONU O HRVATSKOME JEZIKU Nered je i zbrka posvudašnja, a svako zalaganje za pismenost i ispravnost odmah se etiketira – u najmanju ruku kao pametovanje, ali i daleko opasnije, politički obilježeno, gotovo kao do 1990-ih, i kao toliko toga u nas, jer najlakše je „prišiti, nalijepiti, obilježiti...“, tisućama puta ponoviti krivotvorinu i laž e da bi „istinom“ postala. Jesmo li manje vrijedni od drugih? Jezik nije samo sredstvo komunikacije, ali jest najprije to; ulične, pa i to, ali „uličarske“ zacijelo ne, pa o njemu onda „ulica“ ne će niti smije odlučivati. Nije bitno samo ono, što se često čuje:„ma razumijemo se, kužimo se, si me kapija, si me razumija...“ i slično. Zakon se time ne bavi. Da se ne zaboravi, pa podsjetimo odmah: danas je hrvatski jezik ujedno jedan od službenih jezika Europske unije, iako i bez te važne činjenice on zahtijeva skrb nas današnjih, njegovih govornikā i korisnikā: kako u govornome, pogotovo jezičnome koji od prethodnoga dakako razlikujemo, tako i u pisanome obliku i izričaju. Na svima je nama njegova zaštita, prirodni razvitak i sloboda uporabe. Prijedlog ili još uvijek nacrt Zakona o hrvatskom jeziku, sastavljen u Matici hrvatskoj, a koji su jednodušno podržale – što je važnije od izjave ma kojeg političara, najčešće za dnevnu, praktičnu, predizbornu politikantsku uporabu – sve najvažnije nacionalne, kulturne i znanstvene institucije te mnoštvo najpozvanijih pojedinaca, stručnjaka, književnika, tzv.„običnih“ ljudi... i dr., poželjan je, dapače, potreban i nužan. On će, kako iščitavam, „samo“ urediti javnu uporabu hrvatskoga jezika, koji je ionako Ustavom Republike Hrvatske (čl. 12., gdje piše o jeziku i latiničnome pi- (izvor: glasistre.hr)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=