146 PRIJEVOD Mauro COVACICH već odlučila, tako da proširenu vezu primisli što joj kvare večer može održati na bar minimalno dostojanstvenoj razini. Uistinu, kako bi ponovno zadobila kontrolu, bilo joj je dovoljno pomisliti da će ubrzo sići. Smatra kako je živahnost toga muškarca već stvar prošlosti, takozvano loše iskustvo kome će se smijati telefonirajući Silviji u ponoć. Ni izgled kabine više je ne uznemirava – uistinu bezličan prostor, i napokon agresivan, koji ne može a da je ne podsjeti na domaće male vrtove u kojima još uvijek svako malo iznenade stare nacističke časnike, niti je više problem mučaljivost tipa, niti nepotrebna hitnost toga mobitela blizu upravljača. Još je ostalo pet kilometara, no ona je već stigla. Tako prave profesionalke autostopa arhiviraju neugodna iskustva. Približi se prozorčiću i gotovo ga dodirne čelom: taj ljepljiv grumen svjetla što lebdi povrh vijadukta izgleda kao da bi mogao biti grad. Gezbe će biti u redu, zvjezdana prostranstva Azije mogu pričekati do sutra. Čovjek joj se međutim prestao smješkati i sad vidi taj čeljusni mišić koji pulsira na licu, novost koju valja razmotriti, htjeli-nehtjeli. Kao i činjenicu da se približavaju jednom proširenju ceste što nije ni toalet niti izlaz za koji grad – Gezbe je još majušna kapljičasta svjetlost na obzorju – a on pod prolomom oblaka siđe kako bi telefonirao. No zašto ne zove iz kamiona? Što mora tako tajno reći da njegova nevjesta ne smije čuti niti slog? I tu, u tom času, kada je prvi put prisiljena prestrašiti se, Božje oko podigne se slijedeći polugu televizijske kamere i kadar se proširi, vide se upravljeni mikrofoni, reflektori, prskači kiše, tehničar zvuka, dekorateri, nadzornici aparata, tir garderobe i električni generatori tek povrh pregrada, i neće biti ni jedne tridesettrogodišnjakinje koja će biti žrtvovana i ni jedan nov Kristov pokrov i umjetničko djelo neće biti prekinuto prije no što postane poučnom pričom, a ona će na brzinu pozdraviti – Bog dečki! Bog Pippa! – i kao svake večeri otići ravno prema svojoj produkcijskoj limuzini, ne svlačeći scenski kostim. S talijanskoga prevela i bilješku sastavila: Irena Skrt, Zagreb Mauro Covacich, Tršćanin, rođen 1965., od 2005. živi i radi u Rimu. Neko vrijeme predavao je filozofiju, no polovinom devedesetih počinje pisati i 1993. objavljuje prvi roman Storia di pazzi e di normali (Priča o ludima i normalnima; donosi svoja iskustva rada u centru za mentalno zaostale u Pordenoneu). Slijede romani i djela: Colpo di lama (Udarac oštricom, 1995.), Mal d’autobus (Mučnina u autobusu, 1997.), L’amore contro (Protivna ljubav, 2001.), A perdifiato (Vrtoglavom brzinom, 2003.), Fiona, 2005., Trieste sottosopra, 2006. (Po Trstu zbrda-zdola, izd. Vuković & Runjić, 2014., u hrvatskome prijevodu Tatjane Peruško i Sanje Roić), Prima di sparire (Prije nestanka, 2008.), L’arte contemporanea spiegata a tuo marito (Suvremena umjetnost rastumačena tvome mužu, 2011.), A nome tuo (U tvoje ime, 2011.), L’esperimento (Pokus, 2013.), La città interiore (Unutarnji grad, 2017., gdje se vraća Trstu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=