145 Mauro COVACICH PRIJEVOD Nanovo ga pogleda. Naposljetku, bit će vjerojatno da je samo sramežljiv ili je i on pomislio na opsjednutost, poput onog tipa u Mercedesu koji ju je, misleći da je duhovit, upitao je li joj autostopiranje posao i nakon njena odgovora ostao fiksirati prednje staklo poput nekog kome su odrubili glavu. Je li biti umjetnik tako skandalozno? Pa ipak svijet je pun žena poput nje. Umjetnica koje daju da im gledatelji naoružani ultrazvukom i električnom baterijom pregledavaju grlić maternice. Umjetnice koje si ukrašavaju grudi malim kirurškim nožićima, ili si ubrizgavaju ponovljene doze valija, ili se gole nude na stolu dajući publici svaku vrstu oružja. Umjetnice koje se nepomične bacaju u odlagalište smeća ili pet dana hodaju zavezanih očiju na nekom tovornom putu Anda. Umjetnice koje utope stopala u pliticu krvi i zatim hodaju kroz ministarstva kako bi ostavile trag svoga prolaska. Umjetnice koje pokušaju izaći iz svježeg betona ili koje oplove Island sa sedam kila kamenja na ramenima. Umjetnice koje ustraju sjedeći raširenih nogu na željeznoj piramidi u iščekivanju da se onesvijeste. Podložnost i skandal, isti osjećaji potaknuti golim tijelom Krista na križu. Ona i Silvia izložit će svoje halje, Bijelu Haljinu uprljanu dobrotom ljudskoga roda, sva dobra djela građana bijesnih država što krvare, dug kolektivan čin zbog čega ima nade uzdati se u budućnost s manjom razinom testosterona. Bijela Haljina je izbor, život, jer umjetnikom se ni rađa niti postaje: umjetnost je jednostavno misija zbog koje se odlučujemo zarediti. Pomisli na tršćansku obitelj koja ju je odvela do hrvatske granice misleći da je redovnica. Iskoristili su kardiološki kongres oca u Sarajevu za zajednički izlet. Skinula je traku s kose i bolje pokazala haljinu. Mališan se zvao Marco. Tikao ju je kako čine moderna djeca. Gdje ju je kupila? Koliko je stajala? Tek je otkrio učinkovitost novca kao kontrastnu tekućinu i eksperimentirao je njegovim otkrivenim putovima, usprkos negodovanju roditelja. Ja sam je sašila, kako bi bila baš onakva kakvu sam htjela. Suknja ima ljiljanov oblik, velovi izgledaju poput latica, vidiš li? Jedna za svaku državu koju prođem tijekom puta. Tu na rubu, na svakom velu-latici, istkala sam simbol zemlje kojoj pripada. Šah za Hrvatsku, zvijezdu za Bosnu, mjesec za Tursku, cedar za Libanon. Pogledaj, svi su obuhvaćeni u jedan vjenčić. A ti si stabiljka? Da, Marco, ja sam peteljka i cvijet. Ja sam cvijet svih onih koji me uberu poput vas. Dakle i cvijet ovoga brkatog čovjeka? Nije više toliko sigurna. Počne uporno gledati natpise na cesti. Prvo središte – Gezbe – udaljeno je pet kilometara. Odluči da će se ondje osloboditi, iako je tek krenula. Jako je žalosti što sumnja u svog dobročinitelja, no čini se da je ta njena nova pozornost prema vani sada potaknula muškarčevu znatiželju, aktivirajući razmjenu osmijeha i brzih pogleda, što joj se nimalo ne dopada. Mrzi što se mora ograničiti na najbanalnije mehanizme obrane – preplavi je iscrpljenost u valovima topline, koji je svaki put čine sve razočaranijom – no sad je
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=