144 PRIJEVOD Mauro COVACICH svoje priče. Čak i jakna na srednjem sjedalu zasigurno nije nedavno kupljena, pa ipak ovratnik je čist, a manšete savršeno elastične. Nastoji odagnati neugodu – taj ju je čovjek tek spasio od pljuska i ne prestaje joj se smiješiti – no nov osjećaj raširi obilne toksine u njenu mozgu i proizvede nešto što je još daleko od prave misli i što je ipak ukoči na sjedalu. Pogleda čizmice, gotovo su neprepoznatljive. Bijelo je nestalo, kao i na donjem dijelu haljine, odakle se uspinju teške arabeske blata. Stražnji porub, silom zgažen, postao je smeđom krpom punom rupa. Shvaća li njezin brkati anđeo ljepotu svega toga? Naslućuje li put, muževe, sjećanje na haljinu? Ili mu je prije neugodno od toga? Kako ju je procijenio? Niti jedna djevojka koja pobjegne s vjenčanja ne bi na sebi imala vjenčanicu, a s druge strane, ona je prevesela za jednu tek napuštenu ženu. No kad čovjek počne prosuđivati, vjerodostojnost nije tako nužna. Mlada nevjesta u bijegu, nezadovoljna, bezočna preljubnica, nimfomanka. I ona je odgledala filmove s nevjestama koje se podaju kumu mladenca u toaletima restorana tijekom svadbena pira. Prisilili su je da ih pogleda kako bi bila pripremljena. Ona ih je zamijenila za kruh. Proputovala je autostopom pet kontinenata i nikada nitko nije bio nakorentan, kao i ovaj nesretan tip, večerašnji suprug, u koga je počela sumnjati, ne zna se zašto. Smeta joj negativna nizbrdica vlastitih misli. Glupa mudrovanja, sluškinje dosadi i tišini. U prvome mjestu naći će smještaj, sutra će već biti na granici. Ako sve bude prema planu, za nešto manje od tjedna opet će se zagrliti sa Silvijom u Beirutu. Htjela bi mu predložiti da upali stereo, u nekoj drugoj prilici ne bi oklijevala, no odustane prije no što je zamisao postala konačnom, tjerajući pritom strah da je od tog odustala zbog totalnog nepostojanja CD-a koliko vidi (može biti da je neki punjač u stražnjoj udubini, i onda najzad, dosta, prekini). Željela bi od njega čuti da izgovori bar jedan slog, nekoliko riječi na mobitelu s prijateljem ili suprugom, službenom suprugom. Željela bi mu objasniti haljinu. Nije to činila toliko često kao što je mislila. Mnogi radije vole pitati posve drugo. Pa ipak bit će izložena stvar: metonimija djela, dragocjenost jedne ekumenske misije za umjetnost. Kaputić s otiscima svih primalja kojima je oprala stopala. Posivjela tunika unatoč gotovo dnevnom korištenju luga. What’s lug? To je pepeo plus prokuhana voda. Really?, oh God. Svidjelo bi joj se vidjeti da se udari jednom rukom po bedru, da se opusti u smijeh. Ispripovijedala bi mu kako ga je napravila, o popodnevu kad su njeni prijatelji donijeli male predmete kojima su bili privrženi – kartica novačenja, dnevnik drevnih mudrosti proročanstva I Chinga, drveni vlakić – a ona ih je spalila pred očima. Djelići tih momaka otišli su zajedno s njom pretvoreni u pepeo. Što je sad lug skriven u naprtnjači? Što je u biti, sapun ili izgorena ljubav? No nitko joj nikada nije dao priliku da to kaže, a zasigurno joj tu radost neće omogućiti ni ovaj mučaljiv suprug.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=