143 Mauro COVACICH PRIJEVOD od prethodnih i onih koje slijede. Ponešto tihu ceremoniju vjenčanja kojom se svijet preko njih sjedinjuje. Haljina viče četirima vjetrovima – ja u tebe vjerujem, ja u vas vjerujem, ali zatim joj treba nečija pomoć kako bi to pokazala. Muževi pomagači. Imala ih je brbljavce, znatiželjnike. Imala je muževe vozače kamiona, komercijalne zastupnike, profesorice, obitelji. Vjenčala se s puno ljudi. Jedan je skrenuo s puta 50 km kako bi je odvezao tamo gdje je tražila. Neki drugi pozvao ju je na ručak u kuću svoje majke u neko selo blizu Banja Luke. Svi su surađivali. Eto što je on a da i ne zna u toj kratkoj noćnoj vožnji: njezin suradnik, umjetnički asistent. Susretnu li se pogledima, nasmije joj se podižući oči prema nebu. Ona razmijeni pogled praveći se da je umorna, pokušavajući pokazati kako je zahvalna što ne razgovaraju. U iskušenju je da napravi jednu fotografiju za blog, no boji se da on ne pomisli kako je klasična ekstravagantna turistica ili, još gore, neka uvrnuta. Ovako, s tom blatnjavom naprtnjačom i dugom haljinom sve do gležnja u obliku ljiljana, sigurna je kako je još neriješena prisutnost u muškarčevu umu. Dok se suši, osjeća opuštanje leđnih mišića i cijelo tijelo što pomalo klizi prema dolje, bolje uranjajući u sjedalo. Vani, čak se i posljednji tračak uličnog osvjetljenja prepustio gustoj tmini poljā. Možda se danju vide planine, no sad je svaka stvar raspršena u međugalaktičko crnilo što klizi po prozorčiću skupa s potočićima kiše, sve prekinuto tek bolnim bljeskovima njihovih drugova s putovanja, Zemljana koji nisu krivi što ih je prvi niz proljetnih poremećaja vremena iznenadio na E-80. Tip je čini se naviknut voziti po lošem vremenu. Nije ubrzao rad brisača iako je vidljivost smanjena. Vozi istim tempom. Nakon pretjecanja ponovno održava sigurnu udaljenost. Da nije toga mobitela uhvaćenog drškom mjenjača poput drugog servisa (*u tenisu), sve bi pokazivalo kako uživa u mirnoj lijepoj večeri nevremena. Bit će mu četrdesetak, gotovo je ćelav s vodoskokićem crne kose tek povrh čela. Radnik, no ako je suditi po košulji i rukama, valja isključiti teške radove. Možda je Bugarin – u Bugarskoj je vidjela slične muškarce s jednakim brkovima i obrvama – međutim ne želi više pitati, traži naznake u kamionu kako bi sama dokučila. Tek sad primijeti kako je prostor kabine bez trica, niti jedan privjesak, natpis ili magnet, niti jedan koktelski ukras u otvorima ventilacije, niti jedna zastavica, prianjalka ako izuzmemo onu za GPS. Kontrolna ploča izgleda kao da je tek očišćena, u otvoru za stvari sitniš je poredan po veličini. U bočnim džepovima nema kataloga niti uzoraka, ništa što bi moglo pomoći da shvati koja se roba prevozi straga. A cigarete? Nije prvi iz ovih krajeva koji se detoksirao? Poluotvorena pepeljara trebala bi značiti suprotno, ali ako se pažljivije pogleda, vidi se da je unutra samo gotovo posve ishlapjela prašinica iz dezodoransa od vanilije. Kao da su mu predali kamion minutu prije no što ju je sreo, ali niti iznajmljivač automobila ne bi znao zadržati takav red. Svaki predmet koji pogleda izgleda joj korišten i istovremeno kao da je bez
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=