141 Mauro COVACICH PRIJEVOD kanonski slobodan sat i odem na ručak k jednom prijatelju. Vratim se za sat i nađem ih kako sjede na stubištu bazilike, točno tamo gdje sam ih ostavio. Nisu ni jele. Glavna učenica u razredu, sretna što me vidi, prizna mi da se nisu maknule otamo. Beskrajno prostranstvo trga, mnoštvo ljudi. Bile su zastrašene, bojale su se da ću ih ostaviti tamo, razumiješ? Obuzme me neizmjerna nježnost – osjećaj krivnje, mislim da znam što misliš, Maurizio, no ne kažem to, ne želim sad istraživati njegov osmijeh. I nastavim: „Častim sve dobrim komadima pizze. I krenemo prema kolodvoru razdragani poput onoga nekog osvajača derbija, otkopčanih jakni, ruksaka na jednom ramenu, rajčica što se cijede niz bradu. Iznenada postanem gotovo ponosan na svoju ljubljenu Brancaleone. Dapače, to nije vojska Brancaleona, to je vesela družina Leta iznad kukavičjeg gnijezda. A tip u sredini, onaj u kožnoj jakni s djevojčicom s Downovim sindromom, koja mu je obješena o ruku, no, taj je očito Jack Nicholson. Ukratko, moje su me učenice učinile boljim. Strka što su je stvarale oko mene, sam njihov dah pridavao mi je neku svetačku svjetlost koju nisam zaslužio. Eto Randlea McMurphyja (*iz filma), psihijatrizirana emancipatora, eto najboljeg čovjeka na svijetu. Koji kurvin sin, zar ne?“ A Maurizio ne kaže, da, u pravu si, koji kurvin. Ne kaže niti ne, u krivu si, nisi kurvin sin. Gleda me nekom vrstom oduzetosti usta, uokviren u svom dijeliću Istoka na drugome katu ulice Prenestina 82 – je li Pigneto? Prenestino? – otvorena pogleda na obilaznicu. Čini mi se da moram skratiti. „U vlaku, obuzet dobrotom mojih učenica, upitam: Onda, djevojke, što smo danas vidjeli? Apsolutna šutnja. U tom trenu potražim pogled najbolje učenice, jer znam, ne želi da izgleda kako se grebe, uvijek ostavljajući priliku drugima. Gledam je, ona me gleda i na koncu, pomirena sa sudbinom, kaže:„Tintorella, profa!“ Tintorello, kraj priče, no samo se ja smijem. Padnem u osamljeno smijanje, dok me Maurizio promatra ispod trepavica, bez ikakve želje da mi se pridruži. „Michela“, kaže nakon nekog vremena. „Što?“ pitam ja. „Michela. Ona koja je izrekla Tintorello zove se Michela. Moja je kći.“ Nevjesta (potreti 1) Suzani Dao joj je znak da se popne i ona je uskočila. Koje li sreće naći koga voljnoga da se zaustavi po takvu vremenu, primijete te u posljednji čas i hitaju pravo. Boje se zakočiti, ili da će im smočiti sjedište. Još minutu i odustala bi, no sada je tu u toplome, ona i njena haljina, skupa s brkatim tipom. Thank you. Tesekkur ederim. No turkish? Where do you come from? Ništa, ništa nije uspjela izvući osim osmijeha stisnutih zubiju. Pa ipak, izgledao je baš kao Turčin, mogla bi se okladiti. Odakle je
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=