140 PRIJEVOD Mauro COVACICH „No, znaš, put je jako kratak. Od Pordenonea do Venecije regionalnim vlakom pedeset je minuta. Nema se što puno reći, uobičajena graja školskog izleta. No ono lijepo dogodilo se tek što smo sišli. Venecija koje te preplavi do stepeništa stanice. Vaporetti, gliseri, mnoštvo ljudi na Ponte degli Scalzi, voda umjesto asfalta. Nije se lako sresti s gradom koji je posve kao razglednica sama sebe. Niti Rim to nije, zar ne?“ kažem, a Maurizio samo potvrdno kimne jer želi da nastavim. A ja nastavim: „Djevojke se stisnu uza me poput pačiča. Više no što su van sebe od oduševljena, preplašene su ljepotom i veličanstvenošću onoga što vide. Uputim se prema Akademiji, požurim korak usred kaosa štandova, čineći upravo suprotno od onoga što bih trebao činiti. Trebao bi ih držati skupa, pričekati ih, međutim dođem gotovo u napast da ih ostavim za sobom. Gledajući ih vani, smiješne su, patetične, ali pokazuju nagonsku sposobnost, dođe mi da kažem prijeljudsku, da me slijede u stopu. U sebi tražim malo hrabrosti, nešto što će me podsjetiti na to da sam dobar profesor, a ne nitkov koji se stidi svojih učenica, no to nije nimalo lak pothvat. I nastavimo tako, mostovima i sottoporteghima: ja koji namećem ubilački hod, one koje mi se hvataju za ruke, koje se svađaju s onom koja izgubi dodir. Prekrasan ožujski dan, a one su sve odjevene poput rumunjskih kurvica, imaju tu vrstu straha u očima, tu izgubljenost, shvaćaš što mislim? Samo djevojka s Downovim sindromom, u svojoj škotskoj suknji i pernatoj jakni, razlikuje se od skupine. Vuče se s mukom sva znojna, popravi si rajf u kosi, viče prooofa! prooofa! svaki put kad pobjegnem na metar. Maurizio me slijedi s utisnutim osmijehom na licu. Ne čini mi da se dosađuje, dapače. Samo što je njegov izraz lica nepromijenjen cijele minute, kao da je negdje drugdje ili kao da mu je zbog nečega neugodno. Siguran sam da u zbornici čuje gore stvari, ne trebam se brinuti zbog tog. Međutim, tko zna, možda u njegovu ashramdomu moja andegdota ne zvuči dobro. Valja reći da, s obzirom na godine nevine razmetljivosti u koje spada venecijanski izlet – iste, da se razumijemo kao i epizode iz Sanrema – ja sam se drastično redimenzionirao, klevetanje sama sebe postalo je za mene najjednostavniji način okajanja i ujedno zaštita preostalih ambicija. Sad sam već učitelj ironije i pretvaranja, mračnih vještina prepredenosti i, jasno, nisam spreman prekinuti odabrani broj, kao ovu adegdotu, zbog prvih blagih znakova ravnodušja. Uostalom, u Rimu smo, gdje je vrijeme pažnje svedeno na treptaj očima; već je puno to što je dosad pratio moju priču. U to vrijeme večeri, u Furlaniji bi bila rakija na stolu. Tu nema rakije, nema stola. Obećao mi je dobar pakistanac (*piće), no Maurizio sad ne ljulja ništa, mirno drži ruke na koljenima i usiljen osmijeh nad zubima. „Skratit ću ti,„kažem.„Odemo u Santa Maria della Salute. Pokažem djevojkama samo jedno, golemo Tintorettovo platno. Objasnim ga, prilagodivši razinu prema najgorima. Nakon četvrt sata opet smo vani. Ostavim ih na Trgu svetoga Marka na
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=