139 Mauro COVACICH PRIJEVOD On potvrdi uvjeren, dok poput nekog šamana pali druge gigantske svijeće i ponovno se namjesti u položaj ukriženih nogu u tom prostoru, što je po svim dojmovima neki ashram iz Tamil Nadua (*samostan , *predio Indije) maskiran u dvosobni stan Pigneta. Gdje prestaje Pigneto, a gdje počinje Prenestino? Koji su film prikazivali u tim željezničarskim stanovima? Rim otvoren grad? Najljepša? Prosjak? Moram se usredotočiti na anegdotu, no mozak ne prestaje vrtjeti najočajnija pitanja. Tko je taj moj novi prijatelj? Je li putnik? Gay? Ne, kaže da se viđa sa stanovitom Carlom. Kaže da je rastavljen – i to loše – , da je dugo živio u Furlaniji. Treća poveznica. No u Furlaniji muškarci samci žive u ogromnim stanovima, u sobama nabavljenima u tvornici namještaja i uz miris dezinficirajućeg sredstva što ga je spremačica stavila na konzolu Playstationa, a nadasve bez tamjana ili tamnocrveno obojenih zidova. Mislim na hetero muškarce samce. „No, dakle, eto dođe savjestan zamjenik koji ih, umjesto na sladoled na trgu, odvede u Veneciju na cijeli dan i ispuni programčić u kojem tvrdi kako će posjetiti crkvu Santa Maria della Salute,“ kažem opisujući se poput blesana.„Očito da je ravnateljica bila oduševljena.“ „Očito,“ kaže moj prijatelj, koji bi se, po tome kako je sjedio usred pozadine pune paravana i svilenih velova, mogao zvati Salman ili Arun ili čak Chailbehari, no zove se Maurizio. „Krenemo iz instituta u devet ujutro. Školski autobus odveze nas do kolodvora. Djevojke su jako uzbuđene. Posuđuju si ruževe, štipkaju se, smiju se kao lude. Neke nisu nikad bile u vlaku. Pričam ti o vremenu prije mobitela, moraš zamisliti petnaest djevojaka koje ne šalju poruke, koje ne isprobavaju zvukove“, kažem i onda, jedva umočivši usta u čašicu, dodam:„Dobro je, što je to?“ „Chai, ljekoviti čaj od šećerne trske, s kardamonom itd., u Punjabu su me naučili kako ga pripraviti. Uistinu ti se sviđa?“ „Da“, kažem, prisiljavajući se da popijem još jedan gutljaj i u međuvremenu se pripremajući za završni dio priče. „Sastavke ostavim vani da fermentiraju pet tjedana, vidiš li?“ kaže Maurizio i pokaže mi staklena vrata balkona iza mene, na kojem ugledam otvoreno okno nekog brojila, peteljku uvelog karanfila, kantu s metlom, nekoliko beskorisnih kišobrana (no možda sačuvanih zbog nekog oblika animizma), zbog plave koprene mjeseca sve se doimalo, ako je to moguće, još mračnije, da ne kažem vanzemaljsko. „Ah“, kažem, sa čašicom što je zapela na nekoliko sekunda između usta i poda, gdje ću se konačno odlučiti odložiti je. „Oprosti, prekinuo sam te, tek ste se popeli na vlak. Onda?“ potiče me Maurizio, posve udobno u svome fakirskom položaju.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=