138 PRIJEVOD Mauro COVACICH ti. Promet vibracijama ne može ništa. Pokuša ga izvući, ali mora podići ruku s gasa i odmah se netko straga rastrubi. Manje od dvjesto metara dijeli je od kuće, no boji se da će stići prekasno: on bi, nakon nekoliko titraja, mogao odustati. Sremežljiv, no siguran u sebe. Stidljivost toga muškarca u dolčeviti i lažnom Barbouryju iznenada se Carli učini kao nešto dragocjeno, što valja sačuvati. Ne, ne može riskirati da čeka sve do kuće. Potraži prolaz među automobilima kako bi se zaustavila, odmah. Eto malo mjesta. Zaustavi se i još s nogama na motoru, lijevom rukom skine kacigu, a desnom rukom izvadi mobitel koji još začudo vibrira, a sva prometna buka tek je malo više od šapta naspram njena uzbuđenja. Srce pumpa krv takvom snagom da se gotovo ugušila. Sad valja dobro udahnuti. Napokon je nazvao. Neće ići Antoniniju. Ne, okrenut će motor i odjuriti do Trasteverea, do Valzanija, gdje rade probrane čokoladice. To je uistinu šik, sachericu kupuju svi. Izabrane jedna po jedna za njihov... susret. Tek iz navike dok pritišće zelenu tipku Carla pogleda na ekran. A na ekranu, ispod vremena – šest i četrdeset minuta – piše MAMA. „Mama, što treebaš?“ Tintorello (identikit 1) Stavi posljednji zalogaj sushija u usta, poliže si prste i kaže mi: „Daj, premjestimo se tamo.“ S obzirom na to da smo večerali sjedeći na podu, opkoljeni golemim svijećama, i da tamo, tj. gdje bi trebala biti dnevna soba, nema fotelja nego su ćilimi i egipatski tabureići, nisam shvatio smisao premještanja, ali u Rimu sam i ovo je mogući novi prijatelj. Počeli smo razgovarati na jednoj zabavi, brze skakutave fraze što su nas provele od njegova poučavanja povijesti povijesti do nedavne smrti Pippa Baccae pa sve do mojih profesorskih pogrešaka. Umjetnost i škola, dvostruka povezanost koja nas je poprilično zbližila, no ovo je prvi put da se vidimo u četiri oka. „A onda? Daj, pričaj dalje. Govorio si o didaktičkom programu“, ohrabruje me, dok pali štapić s mirisom sandalovine, stavlja si pod stražnjicu tepihić za jogu, u dvije marokanske čašice toči neku vrstu pušeće tekućine koja nije (a bilo bi prenaivno misliti da jest) sake. „Dakle ravnateljica oduševljeno potpiše program. No potpisala bi ga i da sam ih otpratio na sladoled na trgu. Bile su na trećoj godini i nitko ih nikada nije odveo na izlet. Znaš kako je, Pordenone, strukovni institut za turizam i modu, parija školskog sustava. K tomu, tih trinaest djevojaka bile su posljednji razred posljednje sekcije, gotovo sve ondje vrebajući i iščekujući da počnu raditi u tvornici, neke objektivno retardirane, jedna s Downovim sindromom, konačno, parija parije.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=