137 Mauro COVACICH PRIJEVOD „Nemaš pojma, našla sam je među rukama, bio je to jako lak paketić, glave ne veće od naranče. Dali su joj ime po meni.“ „Ma daj“. Možda ju je zamijenio za mitomanku. Pa ipak, kad ju je otpratio kući, reče joj:„U petak navečer pripremam večericu doma. Ja ću kuhati, znaš? Da ti se doći?“„Dobro, zašto ne?“ odgovorila je, možda prebrzo. Razmijenili su brojeve mobitela, igrom titranja i pospremili ih u druge rubrike.„Onda, nazvat ću te za petak.“„Da“, odgovorila je i poljubili su se u obraz, blizu blizu usta. Smeće, pomisli Carla. Ta će je misao stalno pratiti sljedećih dvadeset minuta, da bi onda postala oštrija, tko zna zašto, dok prelazi most prema Pratiju, kad joj se more crvenih stražnjih svjetala među kojima vijuga iznenada učini poput pogrebne povorke za njen susret. Da ju je nazvao, odjurila bi do Antoninija kupiti jednu sachericu. I da je sad nazove, stigla bi na vrijeme: puno ih priprave za vikend, a Antonini je otvoren do kasna. No taj više neće nazvati. Jasno, baš je čudno, netko tko te traži broj mobitela i onda ne nazove. Možda mu se dogodila neka neprilika, možda niz nezgoda. Možda su ga pokrali. Možda je umro istog dana kad ju je otpratio kući. Mogla bi ga pokušati nazvati, samo jedan titraj da čuje zvoni li. Ma ne, ne smije. Mogla bi, međutim, nazvati Lucu da provjeri situaciju. I tako, mozgajući o toj posljednjoj misli, Carla je prisiljena krivudavo voziti Mazzinijevim trgom, istraživati među stolićima bara, među autima parkiranim u posljednjem redu, ako je tu slučajno on, smeće – taj jadnik odjeven poput prostaka, potpuno izgriženih noktiju i s tim pogledom luđaka u očima. Ne, neće nazvati ni Lucu. Neće nikog nazvati. Rastopit će se u vrućoj vodi i onda sakriti pod plaid, s brudetom na divanu kraj sebe. Ni ovaj put nije dobro prošlo, dostajala bi mrvica sreće više, jedan koji bi bio malo manje smeće, i sreća bi stigla na leptirovim krilima. Sreću međutim među sobom dijele svi koji za stolovima pijuckaju aperitive i izlaze iz automobila pozdravljajući se izdaleka, a njoj ne ostaje više ništa. Njoj ne preostaje no okončati još jedan tjedan i baciti ga preko ramena, preko sve više planine svojih četrdeset godina. Kad te pogodi depresija, teško je staviti i sigurnosni zasun na motor. Teško je raspetljati svijetleći zatvarač jakne. Ponekad ona traje cijeli vikend, udarac štapom koji dopušta da si onesviješten dan i noć, ujutro i navečer, ponekad pak prođe na brzinu. Može biti da će nakon kupke Carla smoći snagu da ode Eleni. Tko će znat’. Još ima dvije pristojne boce u spremištu, mogla bi odnijeti jednu. Kvragu, radi se o Eleni i njenim kolegama, ne treba kupiti sachericu kod Antoninija. Kad zaokrene i ugleda kuću sigurna je da, bar danas, neće poći nikamo. I upravo tada, dok u predodžbi večeri koja joj predstoji, otamo dolje, skupa sa zgradom i ulaznim vratima u koja će uskoro staviti ključ, upravo kad joj slom izgleda blistav i nemilosrdan u svoj svojoj jasnoći, mobitel zatitra. Čuje ga kako vibrira na boku, u dnu džepa na hlačama. Namjerno ga drži ondje, a ne u torbici jer bi ga mogla preču-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=