136 PRIJEVOD Mauro COVACICH mobili i motori tik pred semaforom uspiju ubaciti u jednu jedinu i k tome usku traku Ulice Casilina.„Oh, znaš, tako, tako sam... Navečer bih trebala imati nešto napola... Ne, ne poznaješ ga. No, ne znam, možda navratim kasnije“, kaže Carla, koja cijeni napore prijeteljica da je održavaju na terenu, udane prijateljice koje organiziraju neusiljene večerice upravo kako se djevojke koje su same poput nje ne bi osjećale neugodno. Rekla je djevojke? Da, u njenoj glavi ona je još uvijek djevojka, u njenoj glavi nitko ne bi rekao da ima četrdest godina.„Tko će biti?“ pita Carla, i sluša popis pozvanika na današnju večeru, uobičajeni Elenini kolege, svi tek friški roditelji, ljudi puni entuzijazma, koji izmijenjuju velika istraživanja o mlijeku u prahu s posljednjom epizodom Mad Mena.„No, to je aperitiv? Jasno, eventualno ćemo poslije nešto pojesti“, kaže ona, ponavljajući Elenine riječi.„Dobro, čuj, ja se sad idem malo urediti. Kasnije ti pošaljem potvrdni sms. Pusa, ciao!“, još kaže Carla, s osjećajem kako je parazit, krpelj, nepomična na vlati trave, u iščekivanju da prođe bolji sisavac. No odmah si oprosti. Onaj tko je sam mora paziti na sebe i normalno je da je egoističniji. Očaj te uvijek čeka iza ugla. Dovoljno je tek malo i nađeš se kako provodiš petak navečer jedući konfecionirani brudet ispred tv-a. Ima li ičeg lošeg u tome da Elenu drži u neizvjesnosti? Ona će ionako pripremiti večeru s tih četvero bankara, i onda zaspati u muževu naručju. Naposljetku, radi se o borbi za preživljavanje. To su misli koje same izviru iz Carlina mozga dok je još sva predana nadi. Nazvat će, jasno je da će nazvati. To je tek glupi ispit moći, kojem će se osvetiti prvom prilikom. Tek je šest sati, nije kasno. Valja kontrolirati zabrinutost. Mora se popeti na motor i baciti u promet, tako neće doći u napast da ga nazove. Krene prema kući, suoči se s usponom Casaline uz sunce koje se gasi. Budući da je ožujak, još je hladno, no dani su se jako produljili. Čovjeku dođe baš da bude vani, može se ugoditi vlastitim hirovima, na dva koraka od Campo de’ Fiori, vožnja do Fregenea. Eto što će sutra činiti. Idemo do mora? Već se čuje kako ga pita. Bit će dva popodne, tek što su skuhali kavu za doručak. Dakle spavat će kod njega? Carla pokuša zaustaviti tijek misli, nasmije se samoj sebi koliko se prebacila unaprijed. Ludo je koliko te daleko mogu odvući misli ako malo popustiš uzde. Sad će otići kući i priuštiti si kupku u soli. On će nazvati, ispričat će se što se javlja tako kasno, iznijet će milijun isprika i pitat će je da dođe, molit će ju. Ma pogle’ ti tog prostaka, kaže Carla ožujskom povjetarcu, traži me broj mobitela i onda me ne nazove. Pomisli na neku večer, predstavio ga je Luca i odmah su se svidjeli jedno drugome. Lažni Barboury, dolčevita, denim plave Wranglerice visoko na bokovima. Odakle li je izašao? Izgledao je odjeven kao od prije dvadeset godina. Jasno, Luca je imao čudne prijatelje, ali ovaj ih je sve nadišao. Ljubazan, nasmijan, spokojno demode. Koliko li se netko mora osjećati siguran u sebe da se pojavi tako urešen za neki žur? A onda oči, i taj način kako ju je slušao neprestano grizući nokte, kao da se uistinu srdi zbog Carline priče.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=