135 Mauro COVACICH PRIJEVOD koji sam Svjetsko prvenstvo 1982. slavio strogo bez trobojnice jer je pisac htio pobjeći od kasnorenesansne retorike, kakva me čekala? Meni koji sam, od kandidata neusiljena nesposobnjakovića, prigovarao Komunističkoj stranci, rekao bih, na protokolaran način, no koji sam u isto vrijeme bio jako osjetljiv na internacionalističko nadahnuće. Meni koji sam poput svih Tršćana – poput Itala Sveva, koji se zvao Hector Schmitz – , talijanski naučio u školskim knjigama i poput njega silno želio da me smatraju europskim piscem (oh, Europa). Meni koji sam naučio engleski na tekstovima Talking Headsa, nedostižnim pretečama world music (oh, Svijete) i koji sam često sanjao kako se potpisujem Italo Svevo. Meni koji sam se u Parizu izgubio u željenim mašinama Deleuzea i Guattarija, i godinama sam od njih posuđivao zamisao o manjoj književnosti, književnosti što bi znala izmisliti neku manjinsku formu, odmetničku, o nacionalnom idiomu. Meni koji sam si naredio: koristi svoj jezik kao da je strani jezik. Limena glazba svojim je marševima napredovala prema klimaksu, što je bilo suviše lako predvidjeti. Dakle na meni je bilo da sad veličam Italiju? Ako je to značilo odbaciti indiskriminirajući sud lukavaca, ciničnu malodušnost qualunquista (*politički pokret nakon ‘44.), ekspanzionističke mete plaćenika (*njem. vojnik nekoć) koje su profinili zeleni rupčići u džepiću, napravio bih to, da, stisnuo bih se u povorku. I dok sam slamao volju poput željezne šipke, limeni instrumenti Carinske straže zatutnjili su prve Mamelijeve note. Naši turisti postavili su ruku na prsa prema najnovijoj koreografiji ceremonije institucija. Marco ih je odmah oponašao, osmjehujući mi se s iskrom suučesništva u očima.„Himna, striče! Državna himna!“ Nju je poznavao, itekako. Kimnuo sam obgrlivši mu ramena i zajedno smo se ubacili u zbor. Carla (identikit S1) U sjećanje na Elia Pagliarinija Tek je stavila kacigu kad je mobitel zatitrao. Napokon, bilo je vrijeme, pomisli Carla tražeći mobitel u džepu na boku. Šest je popodne, petak, sretnici poput nje koji su uspjeli umaknuti iz ureda zakrčili su trg Poliklinike i usmjerili svu svoju glad vikenda u trube i ubrzanja. Šest, petak popodne, gotovo van dopuštena vremena, pomisli Carla. Mogao je prije nazvati, taj konj. No zna kako ne umije reći ne. Malo se zbog toga prezire, trebala bi mu reći kako je već zauzeta. Kako se usuđuje nazvati u posljednji čas? Misli li da nema što drugo raditi? Kakve li drskosti! No Carla iščekuje već dva dana, dva duga dana provjerava je li baterija puna i ima li signal. Odluči tek pokazati određenu ravnodušnost, a onda će ipak prihvatiti poziv. Samo što nije on, na ekranu piše ELENA. „Elenaa. Bok lijepa moja“, kaže Carla, progutavši razočaranje i slinu i ugasivši motor. Slušajući prijateljicu, gleda protok prometa, promatra čaroliju kojom se auto-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=