134 PRIJEVOD Mauro COVACICH sretne. skupa s dugima već stiskajući pedalu gasa. I još i još. Što je čekao Marco? No, jednostavno, čekao je na svoj red. Tako je bio odgojen. Redovi, smjene, pravila koja valja poštivati. „Ej, lijepi moj!“ rekao mu je osmjehujući se jedan otac pošto ga je po stoti put vidio kako se penje na pistu neobavljena posla.„No, tu ti valja bit’ lukav“. Eto odgovora, tamo gdje se nije moglo simpatijom, valjalo je koristiti lukavstvo. I to je bila Italija, cijela populacija kojom su stoljećima vladali seoski plemići, pape, strani vladari, koja je izravno prešla iz uvjeta podređenih u ulogu KUPACA? SLUGU?, TRČKARALA? (I MUŠTERIJA?), a da ikad nije uspjela postati zajednicom građana. Simpatija i lukavstvo bujno su narasli u mentalitetu koji nije prestao gledati na pravo kao na zlostavljanje nametnuto odozgor, na obveze koje valja zaobići, i ista je klijala u kućama, uredima, na pistama automobilskih sudara. Marco je to loše primio, odjednom mu je grad noćnih prodavača korneta, razrezanih pizza, besplatna šlaga, fontanica hladne vode na svakom uglu ulice, odjednom mu je grad čuda pokazao prve pukotine. Ma kako to? On je već tu i tamo počeo udvostručivati konsonante kako bi sličio svojim novim prijateljima, a sada ga Rim, natalijanskije mjesto u Italiji, tako izdaje? Morao sam odmah pronaći nešto da popravim situaciju, nešto što će u jednom potezu povratiti čast glavnome gradu, a Marcu dobro raspoloženje, nešto što bi imalo moć vrhunske snage, izrazite, što bi bilo moglo vrlim vrijednostima Države odbaciti gmizavu pritajenu lukavštinu njegovih građana promatrača, koje ikone političko televizijske skice podučavaju kako im usta moraju biti puna slobode i privacyja. Posrećilo mi se, sljedeći dan bio je 2. lipnja, državni praznik Republike, i mi smo točno u 16 sati bili ispred Quirinala (*Predsjednička palača) kako bismo promatrali smjenu straže u kolosalnom izdanju. Ja i moj Candid u prvome redu, skupa sa stotinama znojnih turista, kako bismo promatrali čete u istaknutim odorama, na kaldrmi predsjedničkog trgića. Dakle, činio sam to, igrao sam na asa, predsjednika države, čelnika nad čelnicima, u njegovu domu. Eto karabinjera na konjima, s bubnjevima! Kopljanikā s modrim barjacima Savoja na blještećim kopljima! Konjanikā grade! Limene glazbe Carinske straže! Osjećao sam kako Markova mala ramena drhture pod mojom rukom. Dakle od mene se tražilo da otpjevam građansku pjesmu (nakon Dantea, Petrarche, Leopardija, Manzonija... i to je znak vremena). Meni koji sam se kleo policijskom maršalu koji me htio ispitivati zbog moje odluke priziva na savjest kako neću nikada obući uniformu. Meni koji sam izazivao pendreke Mladenačke Fronte na javnim manifestacijama za dvojezičnost i koji sam se intimno radovao kada bi naletio da neki stari natpis iz sedamdesetih pun slova k. Meni koji bi na Državu odmah pomislio kao „pokolj Države“, šurovanje tajnih službi, na Kršćansku demokraciju, na „Luku magle“ (tko bi u ono vrijeme mogao pomisliti kako bi toge mogle postati crvene). Meni
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=