133 Mauro COVACICH PRIJEVOD vrste pristajanja na Mjesec isticalo je i to što sam mu pripremio ležaj blizu svoga pisaćeg stola. Sjećam se koliko sam se trudio tih dana. Odveo sam ga u Kolosej da vidi četiri lupeža odjevena poput centuriona, s kratkim mačem i u ortopedskim papučama. Mislio sam da ću ga približiti glavnome gradu počnem li od carskih znamenitosti, od prividnoga spektakularnog što smo podijelili, ali Rimljani antike bacili su nas predaleko u vrijeme, riskirali smo da izgubimo gradski nukleus, da ne kažemo geopolitički, naše misije (iako, sad tek vidim, kako su mi intrige senatorske aristokracije mogle pružiti zgodu za jednu finu filipiku o sadašnjoj političkoj situaciji). Što pak reći o bazilici Svetoga Klementa, jednome od mjesta u Rimu kamo bih se mogao vraćati svaki dan: njeno čudesno raslojavanje i golemo preuzimanje iz prošlosti nemaju veze s nacionalnim jedinstvom, razgovaraju najviše s gotičkim svemirom, s ruševinama i kriptama crtanih filmova. Jedini pozitivni učinak toga posjeta bio je taj da smo se sat vremena sklonili od pasje vrućine. U međuvremenu je Marco otkrio sladoled sa šlagom. Kako su ljubazni ti Rimljani! klicao bi svaki put kada bi izašao iz stastičarnice. Na početku, kada bi ga faca za šankom pitala„šlag?“ s već punom špahtlom u zraku, Marco je oklijevao, kontrolirao račun. ,Zatim je vrlo brzo shvatio i drugi je dan iskoristio trik koji sam ga naučio. „Ako kažeš dupli šlag, stavit će ti ga i na dno tuljca.“ „Ujače, nee! Šališ se, je li?“ Još jedna stvar koja ga se glede rasipnosti dojmila,bio je raširen običaj da omaškom približe decimale računa. Bio je jako oprezan pri novčanoj transakciji, kao sva djeca koja su tek to naučila, i zaprepašteno gledao blagajnika koji mi je jednostavnom gestom ruke oprostio i dvadeset centa kad nisam nalazio sitniš. Smješkao sam se sebi na pomisao kako se Marco oduševljava. „Ujače, baš su simpatični ti Rimljani!“ Eto, na svoj je način pogodio u metu, simpatija je odlučujući kriterij u društvenom životu Rima, stvari se mogu dogoditi ili ne dogoditi ako postoji simpatija. Ako si simpatičan – a Marco je, barem slastičarima, bio gotovo objektivno simpatičan – uvijek ćeš dobiti ono što ti pripada, čak više. Ako si simpatičan, otvorit će ti se vrata, prilike za posao, rezervirani su ti ulazi, svijet se vrti po svojim zupčanicima a da nikad ne zaškripi. No, ako nisi simpatičan? Ili kad tvoja simpatije više ne dostaje? Odgovor je dobio sljedeći dan, u malom parku Saxa Rubre u koji sam ga odveo kako bi se malo igrao s kćerima moje prijateljice koja stanuje blizu. Ošamućen od kaosa i neviđene brzine rimske djece, ostajao bi ukočen nasred piste autosudara dok bi mu neprestano nove furije krale auto pred nosom. Promatrao sam nećaka – plavoga, bistrog, dvaput većeg od tih nevaljalaca – kako se vraća po vijugavom izbrazdanom putu prije no što bi započeo još jedan krug, i kćeri moje prijateljice kako viču
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=