132 PRIJEVOD Mauro COVACICH Kad bolje promislim, to što je moj nećak poistovjetio toutcourt Italiju s Trstom nije toliko paradoksalno kao što mi se na početku učinilo. Talijanizam je u Trstu dogma. Konačno pripojen Republici 1954., grad što je u posljednjem stoljeću bio austrijski, anglo-američki i za kratak čas – čas prilično šokantan – i jugoslavenski, jasno da pati od kompleksa kako nije nikad dovoljno talijanski, dakle nije teško shvatiti to koliko učiteljice inzistiraju na nacionalnom pitanju. U Trstu žive moćne zajednice Srba, Hrvata, Grka, Izraelita, kraška visoravan nastanjena je slovenskom manjinom i, kako god, svakom Tršćaninu dovoljno je da se popne svojim geneološkim stablom tri generacije kako bi se sreo sa svojim prvim netalijanskim rođakom, strana prezimena nagomilana u telefonskom imeniku ondje su kao dokaz (uključivši moje). No takozvano stapanje rasa ubrzo postane preprekom kada se ta bogatstva ne znaju cijeniti. Paranoično antislavenstvo u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata pomelo je na brzinu svakog preostaloga Mitteleuropejca i dopustilo da ispliva najtalijanskiji identitet. Biti Talijan za nekog prosječnog Tršćanina sve do danas, unatoč padu zida, granica i velikim dijelom mržnje prema negdašnjoj Jugoslaviji, načelo je koje se živi onim istim žarom Guglielma Oberdana. Na taj je žar uvijek računala politička desnica, raspaljujući ga i lukavo instrumetalizirajući (prije svega mislim na obilatu sol bačenu po ranama „istrijanskih“ ezula). U Trstu je sve do osamdesetih Movimento Sociale bio treća stranka nakon Demokršćana i Komunističke stranke. To je dovelo do još ironičnije patnje onih Tršćana u kojih se nacionalna svijest rađala iz duha otpora. Nema sumnje, na primjer, da su na zamisao koju je Marco stvorio o Trstu, toliko talijanskom da je usisao cijelu Državu, osim predavanja učiteljica, utjecali i implicitni, no vidljivo prisutni tragovi određene obiteljske tradicije. Djed moga šogora bio je jedan od vodećih u CLN-u Trsta (*Comitato di Liberazione Nazionale, politička i vojna organizacija osnovana 1943. u Rimu; njena uloga bila je borba protiv fašizma i nacističke okupacije Italije), strogi demokršćanin, koji se s jednakom odgovornošću kojom se odupro fašistima, borio protiv okupacije jugoslavenskih postrojbi u danima svibnja 1945. kada su partizani, sljedbenici Badoglija, Tita i savezničke snage – valja priznati – naoružani jedan protiv drugoga – htjeli zaposjesti grad. Njegova mu je gesta patriotske dosljednosti posljedično zadala podosta briga, između kojih neka priopćenja utvara Gladija (*paravojna tajna služba za sabotiranje i rat protiv neprijateljskih snaga u doba Hladnoga rata). Ukratko, u uzavreloj glavi dječaka kojega sam vodio u Rim bila je nebuloza naučenoga i onoga, kako bismo rekli, upijenoga iz genetičke baštine. Hoće li mu skok u glavni grad uistinu pomoći da razbistri ideje? Učinak je bio poput nekog egzotičnog grada: palme, vrućina, oronula monumentalnost palača, ulice prepune automobila, motora, pješaka, prosjaka, svih izmiješanih u kaotično i ujedno skladno gibanje. Pustolovnu atmosferu prvih trenutaka neke
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=