131 Mauro COVACICH PRIJEVOD Tako sam nakon nekoliko mjeseci, u povratku s jedne birokratske gnjavaže koju sam obavio u Trstu, odveo Marca sa sobom na nekoliko dana u Rim (prije no što sam ga otpremio samoga kući, koristeći uslugu Alitalie za nepunoljetne osobe, alarmirajući moju majku, sestru i, posljedično, cijelo zemaljsko osoblje Fiumicina, i na taj način učinio da postane momak – mladić, rekao bi moj otac – u manje od pola dana). Na vlaku prema metropoli, nakon svake tri partije šaha, Marco me pokušavao naučiti vrlo složenu igru karata čudovišta Yugiho. Ja sam u međuvremenu, kako me uhvatila didaktička groznica, nacrtao čizmu, svu iskrivljenu, na kojoj sam mu ispisivao gradove kako su nailazili. Mestre, Padova, Ferrara, Bologna, Firenze. Čekali smo zajedno da se pojavi prvi plavi natpis na ulazu kolodvora čim bi vlak usporio, tada je on stavio svoj tiskani znak uz moj kružić. Vez dugmeta i crtica. Jasno, stići ćemo samo do pola čizme, sve ostalo još tko zna koliko ostat će nepoznanicom, no za to vrijeme Italija se duljila, udaljujući se od kuće (mame, tate i Marije, pogubne sestrice, sad iznenada jako voljene). Trajanje, neizmjerno trajanje puta pridavalo je fizičku vrijednost tome vezu i mome smiješnom crtežu. Udaljenost, koja je u razgovorima na Skypeu bila skrivena u optičkim vlaknima, zablistala je sad pred našim očima i napuhavala se čudnom brzinom poput jedrilice nove generacije, neka možda sigurna izvjesnost, no zasigurno upečatljiva.„Ujače, ma kada ćemo stići?!“ Mape, šah, Playstation, nebrojene epizode u baru vagona br. 5, ništa nije dostajalo kako bi ispunilo vrijeme tog neznana prijevoza. Grad-država nastavljao se širiti pred nama. U međuvremenu su se putnici izmjenjivali: američka obitelj koja se popela u Mestrima sišla je u Firenci, ali i oni koji nisu bili stranci govorili su drukčiji talijanski, prepun usklika, aspiranata i frikativa, a Marco bi svaki put naćulio antene. U Bolonji su ušla dvojica tipova, kolege iz tko zna čeg, dok će skupina bučnih umirovljenika, koji sjede nekoliko mjesta ispred nas, nastaviti put i kada ćemo mi sići.„No koliko još?!“ – i eto Marca, sumnjičava i na neki način solidarnog s gospodom s Ischie, kako upisuje enti kružić uz Napulj.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=