130 Mauro COVACICH, Rim (Italija) NEVJESTA Dupli šlag (moji ne-sinovi 4) Sve je započelo jednim telefonskim pozivom.*1 Upravo sam zvao sestru doma radi uobičajena ažuriranja o brodskim momcima. Volim izdaleka o mojima razmišljati na taj način, pomalo prezaposleni čuvari spreme na brodu, pomalo tigrići iz Mompracema (*Sandokan). Odgovorio je Marco. „Bok ujače! Kad se vraćaš u Italiju?“ U to je vrijeme Marco pohađao treći razred osnovne. Bio je dobar učenik, poslušan i dobivao odlične ocjene. Pa ipak, premda je znao da živim u malom stanu u Rimu, upoznao ga iz pojedinih perspektiva jer ga je često viđao za vrijeme naših obiteljskih razgovora na Skypeu, i smjestio me, dakle, barem prostorno u određeno mjesto glavnoga grada, upitao me kada ću se vratiti u Italiju. Pitanje se činilo još paradoksalnije jer je dolazilo iz Trsta, moga, našega grada, točne točke na kojoj Italija, s mučnom malodušnošću iredentistā i nacionalistā, skreće u istočne boje drugoga Jadrana. Dakle, je li to bila zamisao koju je o Državi imao jedan današnji tršćanski dječak? Njegov grad kao Grad-država. Ipak, uopće nije bilo čudno to što je Država za njeg neka apstraktna jedinica, s obzirom na to da dotad nije nikamo putovao niti išta vidio što bi ilustriralo njegov priručnik. Učiteljice su radile po lokalnoj orografiji, topografiji kvarta, širile su karte prema asocijativnome i parataktičkom kriteriju, jedan djelić plus jedan djelić plus jedan djelić. Možda je metoda i dobra, no nedostaje ukupan pogled. Drugim riječima, nametnula se potreba za putovanjem. * Mauro Covacich, La sposa, Bompiani, Milano, 2014., 185 str. (izvor: lanavediteseo.eu)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=