127 Leszek MAŁCZAK OGLEDI U hrvatskim inačicama teksta, čega nema u poljskome prijevodu, dolazimo do trenutka kad se Martin složi s Ocem; on nikada ne govori protiv Marijinih roditelja, umiruje Mariju i kaže joj da moraju otići, da će tako biti bolje, ustvrđujući: „Možda su sva mjesta ista. A možda nije stvar u mjestu, nego u nama. Možda se čovjek ne treba saživjeti sa mjestom, nego sa sobom. Ovakvim kakav jesi, krivim, slabim, bez lica, bez imena, bez mjesta, bez domovine, bez ičega, osim malo sebe”. (1963. i 1970.) Dakle, do najvećih promjena u poljskom prijevodu dolazi na kraju drame u razgovoru Marije i Martina s Ocem i Majkom, gdje su reducirani opširni ulomci Očevih i Martinovih replika. To su inače replike koje također reduciraju emocije i obiteljsku dramu. Nastaje situacija, u nekom smislu mogla bi se činiti paradoksalnom, da na jednome mjestu reduciranje Marijinih emocionalnih replika smanjuje obiteljsku dramu, a na drugome mjestu reduciranje Očevih i Martinovih replika opet u prvi plan ističe obiteljsku dramu (u slučaju poljske radiodrame). To nas ne bi trebalo zbuniti jer u traduktološkoj analizi moramo biti oprezni i imati u vidu cijeli tekst. Ovdje je riječ o tome da se oduzimanje na jednome mjestu nadoknađuje na drugome, ali, paradoksalno, s pomoću još jedne redukcije, a ne dodavanja koje bi možda bilo logičnije jer bismo se s pravom mogli upitati je li moguće nešto dobiti oduzimanjem. I jedno i drugo spada u legitimne traduktološke preobrazbe koje struka naziva redukcijom i inverzijom (o inverziji govorimo kada se element koji je reduciran na jednome mjestu pojavljuje na drugomu mjestu). Drama koju svojim djelom predstavlja Šoljan nije samo drama kćeri, nego i roditelja koji zbog vanjskih okolnosti, zbog drugih ljudi – a ne zato što više ne vole svoju kćer, niti stoga što su zli – te zbog stava sredine prema cijeloj obitelji, kćer jedinicu i njezina muža moraju odbaciti. Slušanje poljske radiodrame i čitanje hrvatskih inačica na čitatelja ostavljaju drukčiji dojam. Na slušatelje poljske radiodrame silno djeluju emocije sadržane u glumčevoj interpretaciji, odnosno glumčevu tumačenju likova Šoljanova djela. Opet se vraćamo problemu prevođenja, odnosno tumačenja, tj. prepričavanja te širem shvaćanju prijevoda i prevođenja kao sveprisutne ljudske aktivnosti koja se ne svodi samo na međujezični prijevod. Treba reći da su šezdesete zlatno doba poljske radiodrame, vrijeme u kojemu nastaje više pravih remek-djela toga žanra, u koji spada i Šoljanova radiodrama Lice. Ne znamo je li Šoljan bio upoznat s tim kako je poljski prijevod prilagodio dramu i jesu li promjene utjecale na nj. U svakom je slučaju autor 1970. odlučio ohladiti emocije i smanjiti emotivni naboj teksta, umanjiti Marijin očaj izazvan reakcijom roditelja na njezin povratak kući. Intimna, potresna, tužna obiteljska drama Kolarovih puno je izraženija u prvoj inačici iz 1963. i još jače u poljskoj verziji iz 1964., ponaj-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=