126 OGLEDI Leszek MAŁCZAK Otac: Mi nemamo više kamo. Ovo je naša kuća. Mi smo je otrgnuli svijetu. Mi smo je platili krvlju, poniženjem, patnjom... Mi nemamo kamo. Mi se nemamo odavde kamo... vratiti. (zvuk ustajanja i koraci) Dovde smo došli. Vidiš ove zidove. Katkada šetam ovako satima i mislim: dovde. Čovjeka tjeraju, kao strpljivu stoku, i on ide lijevo, desno, ali pravi put mu je zapravo određen. Koliko god on skretao, ipak uvijek ide u istom pravcu, ide strpljivo kao goveče, i onda ga konačno stjeraju do jednog ovakvog zida. I još im nije dosta: sasvim ga pritisnu uza zid. I kad se čovjek već počne daviditi, onda grize i ujeda oko sebe, oslonjen leđima o zid. I izbori svoj mali prostor pod suncem, i onda to mjesto, kad nema više kamo nazove kućom...“. (Šoljan, 1963.: 486; Šoljan, 1970.: 13 – u verziji iz 1970. u ovaj su ulomak unijete manje promjene, koje mi se u kontekstu ove analize čine manje važnima te ih ovdje ne navodim.) Ali najviše teksta u poljskoj verziji nestaje na kraju drame u posljednjoj, ključnoj sceni. Nestaju replike poput: „Otac: I sretan si dok se još možeš skloniti s raskršća, po kojima šibaju vjetrovi. Sretan si ako utekneš na vrijeme, ako te ne pregaze prije nego što shvatiš da si izgubljen, što god učinio. Vas ste dvoje sretni što možete odavde otići. [...] Ovo je naša kuća. [...] Temelji su joj možda lažni, kuća je možda od karata, prljavština se ne da očistiti već samo prikriti, ali to je cijena koja se plaća. I ne treba suviše tražiti. I ne treba biti previše ponosan. Progutaj, stisni se, budi sretan – imaš svoje mjesto uza zid. [...] To nije za ova vremena koja gaze preko nas, kao divlja stada volova. Ko digne glavu, ležeći pod kopitima, biva pregažen. Stisni se, sagni glavu, budi krpa! Živjet ćeš. Kolika je to nagrada! [...] Ovdje smo se zaživjeli mi, ljudi bez ponosa, bez ijednog drugog cilja, osim da ostanemo po svaku cijenu živi. Možda ima neko drugo mjesto gdje možete živjeti. Potražite ga. Ovdje ne možete ostati. [...] Znam, dijete, znam. Ali to je jedini način. Kamo bismo mi inače? Vi ste mladi – pred vama je cijeli život u kojem možete tražiti svoje mjesto, dok vas ne pritisnu uza zid i vi zaključite da ste ga našli... Ovdje ne možete ostati. Ljudi bi vas gledali s optužbom, smatrajući da ste uzrok sve njihove nesreće. Sažalijevali bi vas možda, ali vam ne bi pomogli. Ne bi vam pljunuli u lice, ali bi vas ostavili same. Morate otići.” (Šoljan, 1963.: 503 i 504)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=