123 Leszek MAŁCZAK OGLEDI seljacima sredine pedesetih godina prošloga stoljeća“. Mrduljaš, 2001.: 183), nego najprije uništava jednu obitelj – odnose između kćeri i roditelja; 2. filozofsku dimenziju teksta koja je povezana s prvom i koja ogoljuje ljudsku narav,„pakao“ koji je u ljudima,„sjeme zla“, i koju možemo opisati kao književnu, naravno pojednostavljenu, inačicu filozofije egzsitencijalizma; 3. sliku vlasti koju u tekstu zastupaju likovi Komandira i Istražitelja. S obzirom na broj promjena i složenost teksta, u ovome ću članku skrenuti pozornost na evoluciju prvoga problema koji mi se čini najvažnijim u poljskoj verziji radiodrame. Zapravo, dala bi se napisati tri rada o tome, prema izdvojenim problemima, odnosno ponuditi tri tumačenja Šoljanove drame, koja intepretatorima nudi više mogućnosti i izmiče jednoznačnosti, što je odlika svakog pravog umjetničkog djela. Poljska radiodrama u prvi plan stavlja obiteljsku tragediju odbacivanja kćeri koja 12 godina poslije rata dolazi kući i suočava se sa situacijom u kojoj je Otac i Majka ne žele primiti, ne žele da Marija, koja dolazi s mužem da ga predstavi roditeljima, ostane doma, štoviše, Otac jedinoj kćeri izravno govori da ondje više nije njezina kuća. I premda Istražitelj dokazuje da Martin Bukovac, Marijin muž, u kojem Mještani vide ustaškog zločinca Relju Bobanovića – koji je za vrijeme rata počinio mnoga zlodjela i koji je„jurio“ djevojke po selu, pa tako i Mariju – nema nikakve veze s njim, Marija i Martin moraju otići. U drami su dvije ključne scene u kontekstu prikaza odnosa roditelja prema Mariji i njezina prema roditeljima. Prva je njihov razgovor na početku kada Marija stiže, a druga je razgovor na kraju, u kojemu dodatno sudjeluje Martin. Kompozicija je drame zatvorena. Na početku i na kraju razgovor je koji se vodi u Kolarovoj kući. Promjene unesene u tekst 1970. reduciraju emocije i Marijin očaj izazvan roditeljskim stavom, prije svega njezina oca. Reduciranje najbolje dolazi do izražaja na kraju prve scene gdje, čak na dvama mjestima, nestaju Marijine riječi: „Marija (sentimentalno): Sanjala sam o tome kako ću se jednoga dana vratiti. Nije bilo važno zašto. Nisam se ni pitala zašto. Ali to me držalo na životu. Kad god mi je bilo strašno i kad sam htjela dići ruke od svega, pomislia bih samo: sve će to proći, vratit ću se jednoga dana. Imala sam se čemu nadati... [...] Cijeli sam jedan život provela u čekanju, da se nešto dogodi. Mnoge su se stvari dogodile, sve jedna strašnija od druge. Skitala sam se, hiljadu puta sam propadala... Ali ništa od toga nije bilo do kraja strašno. Ništa nije bilo, da kažem... konačno. Uvijek je ostala još jedna nada. Još se nešto imalo dogoditi: da se vratim kući. Sve će onda biti dobro, govorila sam“. [...]
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=