121 Leszek MAŁCZAK OGLEDI Šoljanova radiodrama jedina je sačuvana snimka s toga festivala u radijskom arhivu! Moramo pretpostaviti da su bile prevedene i emitirane radiodrame drugih autora, također iz drugih književnosti druge Jugoslavije. Na kraju se pokazalo da se nitko nije bavio usporedbom različitih inačica te drame, objavljenih na hrvatskome jeziku (možda zato što je u struci smatrana lošijim tekstom, iako smatram da je negativna ocjena ipak bila ponajprije politički motivirana). Stupio sam u kontakt s Arhivom Poljskoga radija i naručio snimku radiodrame. Pokazalo se da je riječ o radiodrami pod naslovom Lice koja u Poljskoj nije doživjela svoju hrvatsku sudbinu; Igor Mrduljaš napisao je kako je „očito bila preoštra za državno glasilo, pa nije pripuštena do odašiljača, nego ju je tri godine poslije Nikola Vončina uprizorio na pomoćnoj, Maloj sceni Hrvatskog narodnog kazališta” (Mrduljaš, 2007.: 183). Pokazalo se da je ono što nije prošlo u Hrvatskoj i Jugoslaviji uspjelo u Poljskoj. Ovu situaciju razjašnjava opaska Milana Mirića koji zaključuje „...da se režim poslije 1961. godine pribojavao Šoljanove intelektualne oslobođenosti i građanske nezavisnosti. To se dalo naslutiti u suženim mogućnostima objavljivanja... U vrijeme kad je pritisak na njega bio najžešći, a to su godine 1963. i 1964., u Zagrebu je objavio samo radiodramu Lice u časopisu Razlog“ (Mirić 2001.: 50). Spomenuti S. Lipovčan također piše o tome da su Šoljanove radiodrame bile „prevođene i emitirane s velikim uspjehom na mnogim zapadnonjemačkim radiopostajama, pa i nagrađivane“, ali „nisu tiskane i nisu sa sobom ‚povukle’ interes i za druge tekstove“ (Lipovčan, 2001.: 96). U Poljskoj nemamo puno prevedenih i emitiranih radiodrama hrvatskih autora. U to vrijeme (danas nije tako jer se drame objavljuje u velikome broju) načelno u tisku nisu objavljivani prijevodi većine dramskih tekstova igranih u kazalištima, a poljsko Lice nije naškodilo Šoljanu, naprotiv, s tim prijevodom započinje, rekao bih, uspješna recepcija njegova djela u Poljskoj. Prije nego što prijeđem na analizu različitih verzija odnosno prijevoda Lica (drugu inačicu Šoljanove drame držim nekom vrstom unutarjezičnog prijevoda), želio bih podsjetiti na činjenicu da Šoljan nije bio samo pisac, nego i prevoditelj koji je zadužio hrvatsku kulturu mnogim prijevodima kapitalnih djela i koji je o prevođenju razmišljao te je bio upoznat s najnovijim strujanjima na području traduktologije. Zato ga donekle možemo smatrati teoretičarom prevođenja. Ovu tezu potvrđuje čitanje njegova glasovitog eseja iz 1979. godine pod naslovom Pisac kao prevodilac i prevodilac kao pisac. U tom ogledu Šoljan, među ostalim, piše da je prevođenje vrsta „prepričavanja“ te da se prevodi također unutar jednoga jezika, što je odraz najrecentnijih traduktoloških istraživanja i teorija nastalih najprije u sedamdesetima u sklopu tzv. Descriptive Translation Studies, a kasnije u devedesetima pod nazivom Translation Studies. U skladu s tim u ovome radu ne držim prijevodom samo prijevod Lica
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=