117 Lada ŽIGO-ŠPANIĆ OGLEDI proniknuti u odlično postavljene zagonetke te razotkriti naume brojnih, odlično okarakteriziranih različitih likova. Ukratko – riječ je o krimićima zbog kojih će čitatelj probdjeti noć, uzme li ih u ruke prije spavanja. Odličan spoj žanra i literature! Varaždinska majstorica krimića Matilda Mance Varaždinska spisateljica Matilda Mance (1945. – 2018.) napisala je dosta krimića, među kojima valja istaknuti dva (najuspješnija) – Smrtonosna zamka (2006.) i Nijemi svjedok (2008.) Već je prvim romanom Smrtonosna zamka vještom, intrigantnom detektivskom pričom čitatelje uvukla u okrutan svijet droge u maloj, varaždinskoj sredini. U tome je socijalna snaga ovoga romana i drugih njezinih krimića. Nema baš mnogo naših autora koji su se ozbiljno, dramski snažno posvetili temi droge, poput Gorana Buića, autora knjige Zlatni šut ili Borivoja Radakovića u drami Kaj sad. Više je pisaca koji drogu spominju u kontekstu nekonvencionalne mladeži koja ruši tabue, a u posljednje vrijeme dosta je onih koji drogu dočaravaju kao zabavu u jeftinom cool stilu, a ne kao ozbiljan društveni i psihološki fenomen. Matilda Mance ide suprotnim putem – droga je za nju drama obitelji i društva, a ne tek film pojedinca. Opisala je propadanje mladeži u malome mjestu, koja gubi uzrok i svrhu življenja i vrti se u krugu poroka, brkajući komediju i tragediju života. Sve je to spleteno u klupko složene i napete kriminalističke radnje, u klupko koje ne možemo raspetljati do samoga kraja. U sljedećem romanu Nijemi svjedok odlično grana priču o tajkunu Antunu Tasiću, kojom nas uvlači u labirint pretvorbi, prostitucije, kriminnala, što opet mora istražiti njezin inspektor Boris Magić. U krimiću Ubojstvo na sjajnom balu Mance gradi priču oko ubojstva, novca i preljuba, a u romanu Djevojka s brucošijade prepliće„zlatnu mladež“, željnu celebrytija, i „zlatne“ tajkune. Svi njezini romani zorno prikazuju društvo divlje tranzicije, čiji smo svakodnevni svjedoci. Dražen Stjepandić u romanu Skrivači hrvatskog urana (2008.) kombinira krimić i špijunski triler, ali ne ostaje samo u okviru „čelične naracije“ (jezik mu nije samo podređen priči), nego mnogim putopisnim digresijama (npr. opisima Rima) približava žanrovsku i književnu prozu. Valja istaknuti da je Stjepandić dugogodišnji istraživački novinar, pa su mu afere gotovo„struka“, što se dobro odrazilo na pisanje krimića, odnosno na kreiranje lika detektiva Luje, mudraca s novinarskim njuhom. Goran Višić prvim je krimićem Grad od betona (2009.) pokazao zrelo „upravljanje“ žanrom. Narativno je kompleksan, niže više istodobnih kriminalističkih radnji u Bjelovaru, polako ih povezujući u pomno složen mozaik koji potom „eksplodira“ u akcijskom trileru. U njemu detektiv Luka pobjeđuje svijet ucjena, pedofilije i trgovine ljudskim organima. Luka je žrtva obiteljskih i društvenih intriga, pretvara se u detektiva, kasnije i u kauboja-osvetnika. Ima ovdje, dakle, i akcijskog krimića, ali i krimića-misterija, s tajnim odajama, masonskim sektama, svijetom čudnih simbola, koji je pri-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=