115 Lada ŽIGO-ŠPANIĆ OGLEDI Čitatelji siti zbiljskog kriminala U posljednjih petnaestak godina stasala je u nas nova generacija autora krimića koji su doista dobro svladali zakonitosti žanra, udarili„usridu“, a nezasluženo su marginalizirani. Navedimo samo neke: Tomislav Zagoda, Matilda Mance, Dražen Stjepandić, Goran Višić i Mislav Pasini. Naši klasični, stari majstori krimića ne mogu izgubiti publiku, a ni afirmirani autori mlađe generacije poput Hrvoja Kovačevića, Roberta Naprte ili Jurice Pavičića. No, prešućivanjem novih autora krimića, barem priličnog broja njih, kao da se prekida naša tradicija krimića koja je započela pedesetih godina prošloga stoljeća (u djelima Nikolića, Raosa, Brixyja...), a planula sedamdesetih u djelima Pavličića, Tribusona, Bauera i drugih. Krimić je, podsjetimo, osamdesetih njegovala Vjesnikova edicija„Trag“, a i naša znanost o književnosti priznala je krimić kao zaseban spisateljski žanr. Prisjetimo se, o krimiću su pisali Zdenko Škreb, Viktor Žmegač, Stanko Lasić, Pavao Pavličić, Igor Mandić... Godine 2014. Večernji list i Davor Uskoković, urednik izdavačke kuće Fokus, pokrenuli su veliku akciju za novim hrvatskim krimićem. U Večernjem je izišao tekst pod naslovom:„Tko je hrvatski Jo Nesbø? Večernji list i Fokus pokreću potragu za novim hrvatskim krimićem!“ I jedan pulski sajam knjiga bio je posvećen krimiću, a program je bio naslovljen Ne pucajte u autora. Još je entuzijasta koji pokušavaju vratiti dostojanstvo ovome žanru. Na Festivalu svjetske književnosti 2012. godine bila je priređena tribina o socijalnom aspektu krimića, na kojoj je (prema izvješću Maje Hrgović u Novom listu) Jurica Pavičić iznio veoma zanimljivu tezu. Rekao je kako žali što se u socijalizmu nije pisalo više krimića i što je Jugoslavija gotovo zanemarena kao odlično okruženje za krimiće, čak i danas. Što se dogodilo? Otkud nevidljivost novoga hrvatskog krimića na današnjoj transparentnoj političkoj i socijalnoj pozornici, na kojoj se svakoga dana događa sve i svašta? Zašto su mediji zaobišli mnoge nove autore, od kojih smo spomenuli samo neke, a ima ih zasigurno još koji se mukotrpno probijaju do izdavača ili su im izdavači mali, s lošim marketingom kao, uostalom, i izdavači spomenutih (osim Pasinija koji je jedan krimić objavio kod Profila)? Svi su navedeni autori, kako rekosmo, svladali zanatska pravila žanra, svi imaju razgranate priče, dočarane miljee, svoje detektive koji lukavom istragom drže u rukama niti radnje. Matilda Mance ima policajca Borisa Magića, Dražen Stjepandić ima detektiva Luju, Mislav Pasini ima Michaela Sinnera, Tomislav Zagoda inspektora Cuculića, a Goran Višić detektiva Luku. Možda je razlog„preskakanja“ jednoga naraštaja autora krimića ignoriranje kritike, a možda su uzroci psihološki – skepsa publike i sl. Moguće je da su potencijalni čitatelji novih krimića, već siti našega političkog i medijskog kriminala koji se vrti ukrug bez svršetka, počeli gubiti povjerenje u zaokruženu kriminalističku priču s radnjom u do-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=