112 OGLEDI Mario KOLAR tristotinjak sveščića pojavila neka od najvažnijih imena svjetskog krimića, kao što su Arthur Conan Doyle, Agatha Christie, Raymond Chandler, Dashiell Hammett, Ross Macdonald, Mickey Spillane i Patricia Highsmith. Uz dva Brixyjeva i Pavličićeva, u toj su biblioteci objavljena i dva krimića našeg Ljudevita (poslije Ludwiga) Bauera (Trag u travi, Trik). No, uzletu hrvatskog krimića osamdesetih uz Pavličića najviše je ipak pridonio Goran Tribuson (Zavirivanje, Uzvratni susret, Made in U.S.A. i kasniji), koji se također uspješno okušao u drugim žanrovima. Poslije prvih pojedinačnih stručnih radova (Z. Škreb, V. Žmegač, M. Solar) te prve stručne knjige o krimiću u nas (S. Lasić) iz sedamdesetih, osamdesetih izlaze knjige, poput Principa krimića (1985.) Igora Mandića te zbornika Trivijalna književnost (1987.), kojima to područje postaje sastavnim dijelom književne znanosti. I na kraju, možda najvažniji, treći razlog zbog kojeg je ovo izdanje Osumnjičenih važno, jest da se radi o zanimljivom štivu. Šoljan radnju krimića temelji na istrazi umorstva koje se dogodilo pedesetih godina u jednoj zagrebačkoj gostionici, gdje je u ženskom toaletu pronađen ubijeni muškarac. Istragu preuzima spomenuti inspektor Horvat, a traganje za ubojicom vodi ga u Slavoniju, ali i u neposrednu ratnu prošlost. Po tipu romana Osumnjičeni su, kako ih je autor sam deklarirao, bliži engleskom, intelektualnom tipu krimića, pri čemu istražitelj nema nadnaravne kognitivne ili kakve druge sposobnosti, niti je osobenjak poput Doyleova Sherlocka Holmesa ili Herculea Poirota Agathe Christie, nego se radi o običnom policijskom istražitelju koji se oslanja prije svega na vlastiti intelekt i intuiciju. Istražitelj, žrtva, osumnjičenici i uopće cijela radnja posve su lokalizirani, pri čemu je kontekst polukriminalnih slojeva i onodobnog hrvatskoga društva prikazan prilično uvjerljivo. Osim spomenutih, Šoljanov krimić slijedi brojne druge konvencije kriminalističkog žanra, zbog čega je s pravom okarakteriziran kao „zanatski vrlo korektan uradak“ (K. Nemec). Roman započinje umorstvom, čiji se motiv i počinitelj istražuju sve do njegova kraja. Na djelu je tipičan primjer linearno-povratne naracije (S. Lasić), u kojoj je gotovo svaki pomak u istrazi uvjetovan povratkom u prošlost, gdje leže najvažniji odgovori. Roman barata mnogim drugim elementima klasičnog žanrovskog inventara, kao što su iscrpna ispitivanja osumnjičenih i svjedoka, bolje reći nadmudrivanje s njima, pronalazak korisnih i lažnih tragova, donošenje ispravnih i pogrešnih zaključaka itd. Šoljan se, jednom riječju, pokazuje kao poznavatelj i praktičar konvencija žanra, a pritom je enigma osmišljena tako da je čitatelj teško može razriješiti prije istražitelja, dakle prije samog kraja romana, što je, po mnogima, jedno od glavnih obilježja dobrih krimića. Sukladno prvotnom naslovu romana, umorstvo isprva zaista djeluje jednostavno, no potraga za počiniteljem s vremenom se usložnjava pa do samog kraja romana nije jasno tko je od osmero osumnjičenih krivac, jer svi imaju gotovo jednako snažne motive, ali i jednako dobru priliku za ubojstvo.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=