111 Mario KOLAR OGLEDI A na početku toga prvog pravog vala hrvatskoga krimića stoji upravo Šoljan. I on je toga, čini se, bio svjestan, o čemu svjedoči spominjani intervju u Globusu (br. 63/1955.). Naime, u odgovoru na pitanje što ga je ponukalo na pisanje Jednostavnog umorstva, Šoljan je, među ostalim, pokazao da je svjestan književnopovijesnih implikacija svojega pothvata: „Prvi je razlog, što me problem kriminalističkog romana zanima kao umjetnički problem, osobito specifična kompozicija i odnosi među ljudima pod naročitim okolnostima umorstva“, no dodaje sljedeće:„Drugi je razlog više vanjske prirode. Nedostatak domaće literature na tom području potakao me na pokušaj stvaranja domaćeg kriminalističkog romana“. Odluku da napiše krimić objašnjava činjenicom da taj žanr ne smatra„nižom vrstom petparačke literature s mnogo krvi i malo pameti“ nego mu on predstavlja „nešto poput intelektualističkog, gotovo bismo rekli i šahovskog problema“. Dobro poznavanje ne samo književnopovijesnog nego i teorijskog konteksta u koji se uključuje svojim romanom Šoljan pokazuje odabirom „engleskog tipa“ krimića, koji „se sastoji u tome da se dva mozga bore tokom cijele pripovijesti“ i „gdje se zločin desi na početku, a rješenje je na kraju“, dodajući da je on u svojem krimiću uz to nastojao ipak dati i „neku socijalnu sredinu, u kojoj se zločin odigrao“, što ga približava i trećem tipu tog žanra, onom koji naziva „socijalno-kriminalističkim“ romanom. Osumnjičeni zaista pripadaju tzv. engleskom tipu krimića, u čijem je fokusu nepoznanica tko je i zašto počinio zločin, pri čemu se do razrješenja dolazi intelektualnim naporom, a ne opasnim akcijskim potjerama kao u tzv.„američkom tipu“ krimića, koji Šoljan također spominje. Šoljan je tako pokrenuo prvi val hrvatskog krimića u kojem su krajem pedesetih i tijekom šezdesetih bili Milan Nikolić (Prsten s ružom, Smrt traži drugoga i drugi), koji je postao i „prvi naš profesionalni pisac krimića“ te „prava jugoslavenska književna zvijezda“ (V. Brešić), zatim Branko Belan (Biografija utopljenice, Obrasci mržnje), Nenad Brixy (pisao i pod pseudonimom Timothy Tatcher; Mrtvacima ulaz zabranjen, Hollywood protiv mene i drugi) te Ivan Raos (Crna limuzina 58526, Mrtvaci ne poziraju). Drugi val hrvatskoga krimića počinje u drugoj polovici sedamdesetih kada se prvim kriminalističkim pričama (Dobri duh Zagreba) i romanima (Plava ruža, Stroj za maglu) javlja Pavao Pavličić, uz Nikolića najproduktivniji naš pisac krimića, ali i jedan od najproduktivnijih i najvažnijih hrvatskih pisaca uopće, između ostalog i autor knjige eseja Sve što znam o krimiću. Za razliku od Nikolića koji je romane objavljivao prije svega u Sarajevu i Beogradu pa nije imao primjerenu recepciju u Hrvatskoj, Pavličićevi su zagrebački krimići, potpomognuti sve većom propulzijom različitih oblika popularne kulture, 1970-ih i '80-ih postupno rušili kritičarske i književnoznanstvene barijere za prihvaćanje tog žanra u nas. Osamdesetih se u sklopu Vjesnika pojavila biblioteka Trag, u kojoj su se u roto-izdanju objavljivali te na kioscima uz nisku cijenu prodavali uglavnom krimići i ljubići. U toj su se biblioteci od
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=