110 OGLEDI Mario KOLAR „...a ne oni ‘kriminalistički romani’ koje je ovaj izuzetno strogi i neumoljivi čistunac i arbitar u poeziji i u literaturi uopšte ‘pisao s komercijalnih razloga’“ (Letopis Matice srpske, knj. 388, 1961.). Ređepu je, a vjerojatno i većini tadašnjih kritičara, bilo nezamislivo da ozbiljan pisac poput Šoljana piše neozbiljne knjige poput krimića, koji je u to vrijeme još imao status manje vrijedne, čak bezvrijedne, književnosti, odnosno „parfimiranog smeća“, kako je ljubiće, krimiće, vesterne i slične romane svojedobno nazvao Krleža. Šoljanov krimić tek kao „kuriozum“ koji „nije za isticanje“ spominju i neki kasniji kritičari (M. Selaković). Takvi stavovi urodili su dugotrajnom šutnjom o tome romanu, čemu je pridonio i autor koji ga nije često spominjao pa nije navođen ni u biobibliografskim bilješkama u njegovim knjigama. Uz to, indikativno je to da je Šoljan drugo izdanje svojeg krimića objavio pod pseudonimom, što znači da ni sam možda nije do njega osobito držao. Ređep, kao poslije Vinko Brešić, sluti da je njegova motivacija za pisanje takvog djela bila isključivo materijalna, što bi moglo biti točno, iako je to Šoljan na jednome mjestu neizravno opovrgnuo. Svakako, roman se ne spominje ni u kasnijim pregledima Šoljanova opusa (B. Donat, A. Stamać), kao ni u nekim nacionalnim književnopovijesnim pregledima (D. Jelčić, S. Prosperov Novak). No, promjenom književnoznanstvene paradigme i uopće kulturne klime od sedamdesetih naovamo, sve se veća pozornost posvećuje i tzv. trivijalnoj književnosti, pa i krimiću, u kojem kontekstu i Šoljanov kratki izlet u dugo vremena prezirani odvjetak hrvatske proze počinje dobivati doličniju pozornost (V. Brešić, A. Juričić, U. Schult, V. Čutura). Šoljanovi Osumnjičeni nisu, doduše, kako se bombastično navodi u naslovu intervjua koji je prethodio izlaženju romana u Globusu (br. 63/1955.),„prvi domaći kriminalistički roman“, nego prvi poslijeratni hrvatski krimić, ali iznimno važan – jer upravo tim romanom zapravo započinje moderna tradicija i pravi kontinuitet toga žanra u nas. Prvi poznati primjer kriminalističke proze pojavljuje se u hrvatskoj književnosti sredinom 19. stoljeća, dakle tek desetljeće poslije kratkih priča Edgara Allana Poea, koje većina proučavatelja krimića smatra pravim početkom toga žanra – priča Ubojstvo u Bermondseyu Marka Radojčića, objavljena u Obćem zagrebačkom koledaru za godinu 1851. No, ta je priča, koliko je do danas poznato, ostala izoliran slučaj (proto)kriminalističke proze u hrvatskoj književnosti sve do Marije Jurić Zagorke koja 1910. objavljuje Kneginju iz Petrinjske ulice, prvi hrvatski kriminalistički roman. To djelo, uz neke kasnije Zagorkine romane s elementima krimića (Tajna krvavog mosta, Tozuki), te roman Mrtvačka kuća ili strahote u samotnom mlinu stanovitog Branka Ranimira, za koji se točno ne zna godina objavljivanja, ali se pretpostavlja da je objavljen negdje početkom 20. stoljeća (K. Nemec), također ostaje rijedak primjer toga žanra sve do pedesetih godina kada se krimići počinju intenzivnije pojavljivati u hrvatskoj književnosti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=