105 Tihomir GLOWATZKY OGLEDI dernističkim tendencijama. Pišu alegorijski, aluzivno i metaforično, često fragmentarno ili u stilu dokumentarne montaže. Sadržajno njihova djela izvrsno korespondiraju s vremenom i podnebljem, kao temom i toposom, bez mistifikacija i patetike. Očito je da su Fabrio i Grass čitali tekstove egzistencijalističkih pisaca, pri čemu se osobito plodnim pokazuje utjecaj Camusova Mita o Sizifu.„Životna borba, te kamene gromade što se s mukom gura uzbrdo, a tako lako ponovno pada u dolinu“ (Grass). U njihovim romanima povijest prestaje biti učiteljicom života, primajući na sebe ulogu negativke. Julijane Matanović piše: „Povijest se predstavlja kao ponovljiva činjenica, kao pogreška koju smo naslijedili od bližnjih.“ Dolazi do reverzibilnih povijesnih procesa, a njihove posljedice i negativno djelovanje odražavaju se na pojedince. Velika povijest neprestano kroji sudbine malih ljudi. Iz klupka povijesti još se nitko nije uspio izmotati. Značajnu ulogu u obojice autora igra rat, odnosno ratovi, te posljedice ratnih događaja koji likove naposljetku dovode na psihijatriju – primjer Oskara, odnosno mladog Andreja u romanu Triemeron. Prepoznatljive su sastavnice povijesnog i obiteljskog romana. Pisci pripovijedaju svoju privatnu životnu kroniku i u istom mahu postaju kroničari hrvatske odnosno njemačke povijesti. Fabrio za razdoblje dugo gotovo dva stoljeća, Grass za „samo“ šezdesetak godina. Rat ima odlučujuću ulogu, prijelomna povijesna razdoblja često rezultiraju smjenom društvenih sustava i dominantnih ideologija, što vode ne samo do promjene međunarodnih odnosa nego i do društvenih preobražaja te dramatike osobnih sudbina pojedinih likova romanā. Autori agiraju kao svjedoci vremena. Društvene promjene dovode do toga da se likovi iz prvih romana trilogija pojavljaju u kasnijim tekstovima. Tako, primjerice, Oskar Mazerath kao šezdesetogodišnji muškarac u romanu Štakorica. Posebice se lik pripovjedača Oskara Mazeratha očituje na markantan način – u romanu kao i u filmu – specifičnom mješavinom realističnih i fantastičnih elemenata; taj čovječuljak iz Danziga već od najranijeg doba raspolaže posve razvijenom intelektualnom sviješću te u trećoj godini života odlučuje da više neće rasti. Iz žablje perspektive djeteta pripovijeda svoju privatnu životnu kroniku (kroniku Grassa i njegove obitelji), istodobno postavši kroničarem njemačke povijesti. Svijet odraslih zastrašujući je, lišen logike i smisla, a svojim se limenim bubnjem dječak Oskar bori i brani. Perspektivu neodraslog promatrača, koji prati događaje velike i male politike, otkrit ćemo i u Fabrija, svakako ne u tako upadljivu obliku kakav je slučaj s Oskarom. Fabrijev Lucijan nije pripovjedač kao Oskar, on je lik njegovih romana, koji se skriva u pozadini,„onaj nježni mladić čije su mladenačke nade uništene ludilom povijesti“. Citirao sam opet J. Matanović, koja je ustvrđuje da se iza tog lika krije autor Fabrio. Premda nije glavni junak romana, Lucijan bi se pojavio nakratko, u samo nekoliko rečenica u svim romanima trilogije. Lucijan „raste“ tijekom trilogije, primjerice kada
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=