100 OGLEDI Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ No, baš ćemo zato, upravo žanrovskim pravilima igre, koja svi dobro poznajemo, unijeti malo humora, pa tako i svojevrsnu „humornu distancu“. Krećemo li se unutar žanra, ni naš život više nije ozbiljan ni izniman.„Šablona“ je u igri, pa ne boli, barem ne jako. Tek smo udaljeni promatrači. Vidimo pravila igre i znamo što nam valja očekivati. * * * Matković, doduše, ne uključuje tzv. humornu distancu, ali u njegovim dramama spas pruža upravo (začudo!) velika, možda i prevelika, količina ponuđene građe. Takvo preobilje stvara svojevrsni labirint, gdje nam olakšanje dolazi zbog toga što možemo, čak moramo, gledati u raznim pravcima, pa tako nismo trajno usmjereni na doživljenu tragediju. Jer jedno od mogućih rješenja ili očišta, koje možemo odabrati tumačeći ponuđeni tekst, jest upravo krimić ili ljubić. Ako je naš izbor takav, sve je puno lakše, jer već unaprijed znamo postaje putovanja, baš kao i završetak. Priča se tada, naime, dovršava sama. * * * Podrazumijeva se to da se glavni junaci zalažu za pravdu. Pravda je ta koja uvijek pobjeđuje, što – pak – predstavlja svojevrsnu utopiju13. * * * Na koncu, u obojice autora pravdu, olakšanje, i to trajno, donosi prostor nakon umiranja, smrt. Podsjetimo se: kod Marinkovića ona (Glorija, Jagoda, sestra Magdalena) umire u zanosu, u letu, pri skoku. I tim letom prepreke što stoje pred njom – nestaju. Kod Marijana Matkovića ljubavni se par, pak, napokon, i to zajedno, smiruje. Progon kojem su izloženi, završava, prestaje, zahvaljujući smrti. Happy end, vječna ljubav koja se ne brine za sutra, pravda, život u kojem se zagonetke rješavaju – njihova je utopija. Utopija smještena u prostoru smrti. 13 „...junak gradi svoj moralni i općenito vrijednosni autoritet, predstavljajući se kao nepopustljivo utjelovljenje zdrave tradicije i izgubljene kvalitete prijašnjeg života, kao preostali simbol idealnijeg doba u kojem je svijet bio jednostavniji“ (Gajin, 2018.: 12).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=